Objavljena knjiga po rukopisu fra Stjepana Ikića: Povjestne crte o Tuzli

Vidite kako stvari mogu lijepo funkcionirat: ja objavim knjigu, vi je kupite, ja uložim pare u objavljivanje nove knjige, mi njegujemo našu kulturnu baštinu, izgrađujemo pravilno kolektivno sjećanje i prisjećamo se zaslužnih osoba iz naše prošlosti.

Ne znam odakle bih počeo najavu ove knjige. Nije planirana. Prije dva mjeseca, tražeći po arhivima nešto sasvim drugo, naletio sam na jedan, štonokažu, požutjeli rukopis. Po papiru, formatu i jeziku odmah sam vidio da je vrlo star, sadržajem je bio zanimljiv ali rukopis nije bio potpisan, pa sam mu prvo morao otkriti autora. Pronašao sam da je rukopis, prije mene i prije skoro 40 godina, koristio fra Stanko Mijić u svojoj opsežnoj ali nikad objavljenoj studiji o tuzlanskim samostanima i župi. Fra Stanko je rukopis pripisao fra Stjepanu Ikiću. A onda sam pronašao i bilješku Adema Handžića koji je rukopis držao u rukama prije više od 60 godina, i u toj bilješci je također pisalo da je rukopis djelo fra Stjepana Ikića. Kako bih uklonio svaku sumnju, pronašao sam autentične Ikićeve dokumente, uporedio rukopise, i s velikom vjerojatnoćom (iz opreza nikad stopostotnom/apsolutnom) ustvrdio da rukopis – jest fra Stjepana Ikića!

Fra Stjepan Ikić rođen je 2. veljače 1849. godine u Štrepcima, župa Zovik. Školovao se u Vijaci a humanističke znanosti i filozofiju studirao je u Kraljevoj Sutjesci. U novicijat je stupio 1864. godine. Studij bogoslovije započeo je u Đakovu ali se zbog slabog zdravlja nakon dvije godine vraća u Bosnu te treću i četvrtu godinu završava u Sutjesci i Gučoj Gori. Mladu misu rekao je u Zoviku 1871. godine. Sljedeće godine imenovan je za učitelja u osnovnoj školi u Kraljevoj Sutjesci a potom i u Varešu. Godine 1875. postavljen je za meštra novaka u Kraljevoj Sutjesci. Kada je 1882. godine Novicijat prebačen u Fojnicu, fra Stjepan je došao za župnika u Tuzlu. U tom mandatu ostao je šest godina, do 1888., kada je izabran u provincijsko vijeće te je postao i prodirektor filozofskog studija u Sutjesci. Nakon toga proveo je godinu dana u Sarajevu a od 1890. godine nakratko je bio i prodirektor filozofskog studija na Plehanu. Godine 1891. po drugi put dolazi u Tuzlu na mjesto župnika i u tom mandatu sagradio je crkvu koja je posvećena 1894. godine. Naredne, 1895. godine, fra Stjepan je postao gvardijan u samostanu u Kraljevoj Sutjesci a 1900. godine po treći puta dolazi za župnika u Tuzlu i tu ostaje naredne četiri godine. U tom mandatu osnovao je pjevačko društvo Majevica i jedno vrijeme bio predsjednik istog društva. Godine 1904. postao je župnik u Varešu a 1911. godine odlazi u mirovinu u samostan u Kraljevoj Sutjesci. Međutim, kada je 1913. godine Novicijat vraćen u Sutjesku, fra Stjepan je postao meštar novaka. Umro je u Kraljevoj Sutjesci 1. kolovoza 1924. godine.

Vidimo, dakle, da je fra Stjepan u Tuzli, kao župnik, proveo 14 godina. Njegov rukopis „Povjestne crte o Tuzli“ nastao je poslije 1893. godine. Pisao ga je na temelju tada dostupnih povijesnih izvora i osobnih opažanja. Pa iako rukopis odiše historiografskim romantizmom i pristrasnošću – suvremeni čitatelj će se malo iznenaditi kada vidi da pristrasnost ne mora nužno biti agresivna i nametljiva – njegova vrijednost je ipak velika. Trudeći se dati djelu znanstveni karakter, fra Stjepan povezuje podatke o prošlosti franjevačkih samostana, župa i Reda na ovom području, prikupljene iz povijesnih izvora, u jednu narativnu cjelinu. Bilježi i neke stvari kojima je i sam svjedočio i taj dio rukopisa je naročito zanimljiv i jedinstven. Kako rukopis nije dorađivan morao sam uradit puno intervencija u njemu. Pravila struke nalažu da se svaka intervencija mora obrazložit, a mene je to bilo mrsko, pa sam se dosjetio da paralelno s prijepisom stavim i original rukopisa, tako da čitatelj uvijek može sam provjerit vjerodostojnost prijepisa.

Ima još nešto.

Na naslovnici knjige je dosad nepoznati crtež Donje Tuzle Mensura Derviševića. Za one koji ne znaju, Memo Dervišević je jedan od najpoznatijih tuzlanskih slikara svih vremena, čije je izložbe otvarao Meša Selimović. Derviševićev atelje bio je smješten na brdu Kicelj iznad Tuzle, a danas je to ruševno leglo zmija i štakora koje su čak i narkomani počeli izbjegavat. Dok sam živio u Tuzli u par navrata sam zalazio u tu zaraslu ruševinu, ne da se drogišem ili vršim nuždu ko i drugi, već čisto da vidim šta to tamo ima. I tako sam jednom prilikom, ispod sloja maltera i cigle, pronašao ovaj i još nekoliko crteža (skica) koji bi mogli biti Derviševićevi.

Zasad toliko. Još samo da se zahvalim Muzeju Franjevačkog samostana Tolisa „Vrata Bosne“, odnosno ravnatelju Jozi Jezerčiću što mi je dopustio da ovaj rukopis objavim, Peri Matkiću koji mi je napravio odličnu digitalnu kopiju rukopisa uvrštenu u knjigu i Sanji Pejić, ravnateljici Centra za kulturu Orašje, što je prihvatila biti nakladnik knjige. Hvala što razumijete i podupirete moja ludovanja.

Knjiga košta 10 KM. Zainteresirani nek pišu u inbox jer na komentare sporije odgovaram, ako ih uopće i vidim. Šaljem poštom u sve krajeve BiH.