Povijest

“Naša draga Usinska Gospa” (Crtice iz povijesnog mraka (2))

Podijelite:

Župa Morančani odvojena je od tuzlanske 1856. godina, a dvije godine poslije (1858.) utemeljena je kao samostalna župa. Župnik je u početku stanovao na Usinu gdje se već otprije nalazila kapela “naše drage Usinske Gospe”. Ova česna kapelica postoji i danas.

Nije samo narod Morančana, nego iz cijeloga okružja su hodočastili u velikom broju onamo, da bi joj prigodom marijanskih blagdana iskazali svoje najdublje poštovanje. Ovo malo svetište čuva prastaru sliku Majke Božje, koju katolički puk silno štuje. Kako je slika ovamo dospjela, odakle potječe?, o tome nedostaje bilo kakav podatak. Narod govori: “To je naša draga Usinska Gospa, koja je naše pretke spašavala od turskog nasilja, kuge, i drugih Božjih kazni, a za vrijeme okupacije čuvala je naše Usine od neprijateljskih topova, handžara i pokolja!”

Kada je austrijska vojska zauzela Tuzlu [1878., op. prev.] okolni Turci su se povukli na usinska šumovita brda, gdje su našli sigurno sklonište. Prigodom potjere carske vojske za tim ustanicima, pali su na obje strane hrabri životi, posebno u brdima iznad Kreke. Borbe su se približile do samog Usina koje se našlo između dviju zaraćenih vatri, austrijske i ustaničke. Jedna jedina oštra granata bila je dovoljna da naše selo uništi. Sve muškarce iz sela Turci su zarobili i odveli da im prenose hranu i streljivo. U selu su ostali samo starci, žene i djeca. Tko nas je mogao tada zaštititi, ako ne naša Gospa Usinska? Njoj smo sklopili i podignuli svoje ruke. Nije bilo uzalud, spasila nas je!

Autor ovog teksta je fra Matej Pezer, župnik u Morančanima, (1902. – 1926.).
Objavljen je u sarajevskom časopisu na njemačkom jeziku “Glasovi iz Bosne”
(“Stimmen aus Bosnien”) 1910. godine.
Preveo: Mijo Jurić


Podijelite:
Share