80. obljetnica mučeničke smrti fra Efrema Ćosića
Rođen je 8. svibnja 1919. u Kulini kod Dervente, od oca Mate i majke Ane, rođ. Tunjić. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a teologiju u Sarajevu. Franjevački habit odjenuo je 1936. na Gorici kod Livna. Za svećenika je zaređen 1943. godine. Bio je kapelan u Breškama kod Tuzle, gdje je ostao 14 mjeseci, a zatim je premješten u Tuzlu.
Fra Efrem, krsnim imenom Ivan, rođen je u selu Kulina, koje je u to vrijeme bilo dio župe Žeravac. U Žeravcu je završio osnovnu školu, nakon nje upisao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom i kao vrstan učenik maturirao. Potom je ušao u Franjevački red u provinciji Bosni Srebrenoj uzimajući ime slavnoga teologa i crkvenoga naučitelja sv. Efrema Sirskoga. U to vrijeme redovnici su, naime, imali obvezu promijeniti svoje krsno ime i uzeti novo redovničko ime.
Po završetku studija teologije slavio je svoju mladu misu u Žeravcu, a potom kratko službovao kao kapelan najprije u župi Breške iznad Tuzle, a potom u samoj župi Tuzla. Tu je, skupa sa svojim kolegom fra Ljudevitom Josićem, drugim tuzlanskim kapelanom, uhićen pod optužbom da je održavao kontakte s tzv. križarima (pokretom otpora protiv komunističke vlasti) i zbog toga strijeljan na današnji dan – 19. travnja 1946.
Koliko je stravično okrutno bilo strijeljanje, nakon tobožnjeg suđenja, mladog svećenika fra Efrema Ćosića i njegova subrata fra Ljudevita najjasnije se može vidjeti iz ove usporedbe:
Drži se da je nacistička Njemačka imala 3363 generala i admirala koji su zapovijedali svim rodovoma njemačke vojske i bili odgovorni za sve ono što su nacisti učinili za vrijeme drugog svjetskog rata. Na koncu rata, u tzv. nurnberškom procesu, na smrtnu kaznu osuđeno je ukupno 12 visokih nacističkih dužnosnika, a neki od ostalih suđeni su kasnije na zatvorske kazne.
Mladi kapelani u Tuzli, optuženi za kontakte sa križarima, uvršteni su u rang te dvanaestorice krivaca drugog svjetskog rata i strijeljani. Sve da i jesu nešto od onoga uradili za što ih se optuživalo, ubijeni su nevini jer to ni po kojim pravnim osnovama nije moglo zavrijediti ni dugogodišnju zatvorsku kaznu kamoli strijeljanje. Zato smo danas sigurni: bili su nevini a njihovi suci bili su zločinci. Oni su za nas mučenici i vjerujemo da ih je i Gospod kao takve primio u vječne stanove svoje svjetlosti i mira. Neka ondje počivaju u miru u slavi nevinog Jaganjca Božjega i neka mole za nas grešnike!
Iz knjige Ante Bakovića:
Kako protumačiti smrt fra Efrema Ćosića, kojega su komunisti na nekom divljem vojnom divizijskom sudu osudili na smrt, zajedno s fra Ljudevitom Josićem?
Ima li njihovo suđenje, koje je bilo u veljači 1946., veze s velikim sudskim postupkom u Sarajevu, vodenim u jesen i zimu 1945.? U tom sudskom postupku osudili su vlč. Ivana Čondrića, vlč. fra Franju Šlafhauzera i skupinu od 20-ak učenika i studenata, ljudi koji nisu prihvaćali komunizam i koji su ostali vjerni svojemu katoličkom uvjerenju i hrvatskom usmjerenju. Kako protumačiti da se u isto vrijeme sudi i u Tuzli, gdje se na smrt osuđuju dva mlada svećenika: fra Efrem Ćosić i fra Ljudevit Josić?
Tako je osuđen Karlo Vidović, na kaznu smrti strijeljanjem, zatim fra Ljudevit Bralić na 15 godina robije, Ivan Grgić na 8 godina robije, Dragica Križanović na 15 godina teške robije, Irena Huml na 10 godina teške robije, Zdenka Juriša na 8 godina, Ivanka Banfić na 5 godina i Anton Markulini na 10 godina. Dakle, jedni na robiju, drugi u smrt.
To se može protumačiti ovako: 1941. postojala je mala šačica komunista u odnosu na broj stanovnika u Jugoslaviji, koji su se organizirali u partizanske odrede. Koga god su tijekom te četiri godine sreli, ako nije bio za strijeljanje,pokušali su ga mobilizirati u svoje redove. Tako su se ti partizanski odredi širili. Uz pomoć Crvene armije koja je u jesen 1944. došla u Beograd, zauzela Srbiju i mobilizirala sve živo, te osnovala divizije i korpuse, krenuli su na Nezavisnu Državu Hrvatsku. Sedam mjeseci su partizani bili na Srijemskoj bojišnici. Nisu se pomaknuli ni sedam metara, jer nisu znali ratovati. Dok su bili u šumama bili su “vrlo sposobni” – provale, ubiju, zapale i bježe. A ratovati nisu znali dok im u pomoć nisu došli Rusi.
To se može protumačiti ovako: 1941. postojala je mala šačica komunista u odnosu na broj stanovnika u Jugoslaviji, koji su se organizirali u partizanske odrede. Koga god su tijekom te četiri godine sreli, ako nije bio za strijeljanje,pokušali su ga mobilizirati u svoje redove. Tako su se ti partizanski odredi širili. Uz pomoć Crvene armije koja je u jesen 1944. došla u Beograd, zauzela Srbiju i mobilizirala sve živo, te osnovala divizije i korpuse, krenuli su na Nezavisnu Državu Hrvatsku. Sedam mjeseci su partizani bili na Srijemskoj bojišnici. Nisu se pomaknuli ni sedam metara, jer nisu znali ratovati. Dok su bili u šumama bili su “vrlo sposobni” – provale, ubiju, zapale i bježe. A ratovati nisu znali dok im u pomoć nisu došli Rusi.
Nakon što su 1945. svakoga tko im je smetao ubili, preostale su zatočili. One koje nisu ni poubijali ni zatočili počeli su optuživati za organiziranje u tzv. križarsko terorističke organizacije. Uglednije su ubijali, a ostale slali na dugogodišnje robije, poslije kojih se više nikada nisu vratili. Komunisti su čistili Bosnu i Hercegovinu od svega što je bilo katoličko i hrvatsko. Zato su organizirali “montirane procese”. Tako je svako veće mjesto imale svoju križarsku organizaciju, ali u režiji UDBe. Sve su redom vrbovali, ali da rade za UDBu. Mogao je ostati živ onaj tko je pristao raditi za UDBu, ali je njemu bilo gore nego da je na robiji, jer je morao obilaziti svoje najbolje prijatelje svoju najužu obitelj i podnositi izvješće UDBi o tome što je tko pričao.
UDBa je radila na ovaj način: pratili su rad svećenika Crkve. Kad bi vidjeli da je neki svećenik aktivan, da radi i narodom i da narod dolazi u crkvu, odmah bi odlučili osnovati organizaciju da to rastjeraju. Redovito bi našli jednog provokatora. Zaprijetili bi mu, dali upute kako će postupati i zatim ga poslali među svećenike, među narod Osobito ako bi bila kakva proslava, Božić, Uskrs, imendan ili rođendan. Tada bi taj provokator bio zadužen da zapjeva neku pjesmu. Naravno, ne ustašku, nego barem “Rajska Djevo, kraljice Hrvata”. To je bilo dosta da se sve nazočne odmah optuži da je u pitanju organizacija. Onda bi ih sve pretukli, a pod batinama bi morali sve priznati. Tako bi oni koji su ostali na slobodi i pristali raditi za UDBu imali goru robiju od onih koji su otišli u zatvor na robiju. Režim se iživljavao jer je imao golem policijski aparat. Nisu imali što raditi. Srbe su preko noći vrbovali za sebe. Muslimani su za nekoliko sati pristajali raditi za njih. Jedino Hrvate nisu mogli slomiti pa su ih lomili osnivanjem tzv. ustaško-terorističko-križarskih organizacija. Sve je bilo izmišljeno! Nitko nikakvu organizaciju nije osnovao. Ljudi bi se sastali na nekom imendanu, zapjevali pjesmu “Rajska Djevo, kraljice Hrvata” ili “Do nebesa nek’ se ori” i to je bilo dosta da kažu da je to križarska organizacija. Sve je izmišljeno, a pod batinama su morali priznavati. Svima je rečeno da priznaju, a kad dođu na sud da će ih sud saslušati. I oni su, da bi se riješili Udbinog terora i batina, mučenja i tamnice, odlučili sve priznati, da bi došli na sud. Ali svi do jednoga su se prevarili. Gori kriminalci su sjedili u Titovim sudnicama i sudili, od onih koji su u Udbinim podrumima tukli te jadne ljude. Komunistički sudovi su bili samo nastavak Udbine ruke, UDBa je bila pesnica koja je tukla i udarala.
Stari fratri su pričali da je UDBa napravila pretres župnog stana u Tuzli i da su kod fra Efrema pronašli hrvatsku zastavu. Udbaši su ga zamotali u tu zastavu, gazili ga i mučili. Poslije su organizirali javno suđenje, izmislili križarsku organizaciju, pokupili još neke druge ljude i sve ih osudili.
Fra Efremov subrat, svećenik fra Vjekoslav Šunjić, u knjizi Zlatni ključ (1991) o njemu piše:
Tako su isto mučili fra Efrema. Njega su mnogo duže lomili i napokon slomili, a bio je prekrasan mladić, visok, lijep, pravi športski tip. Njega su cijelo vrijeme držali u samici da ga slome. Iz zatvora su ih obučene u redovničko odijelo – habite vodili kroz Tuzlu u sudnicu, a muslimanke u feredžama su pljuvale po njima i rulja ih je zasipala kamenjem. Unaprijed se znala osuda. Smrt strijeljanjem…
Prema nekrologu samostana u Kreševu, kako nam piše fra Vlado Karlović, fra Efrema Ćosića i fra Ljudevita Josića zajedno su strijeljali 10. travnja 1946., na godišnjicu osnivanja Nezavisne Države Hrvatske. Po Tuzli se dugo pričalo da su ih namjerno (na današnjoj Banji) plitko zakopali samo da bi ih psi i ptice pojeli!
Za taj komunistički zločin i mučenje nitko do danas nije odgovarao, niti su njihova tijela predana Franjevačkoj zajednici ili rodbini da se pokopaju na dostojanstven način.
IZVOR: Anto Baković: HRVATSKI MARTIROLOGIJ XX. STOLJEĆA, Zagreb 2007., str. 154-155
