III. obljetnica smrti fra Josipa Zvonimira Bošnjakovića – Kratka biografija i zabrana slavljenja mlade mise u Tuzli
Fra Josip Zvonimir Bošnjaković rođen je 30. listopada 1929. godine u Tuzli (Solana, Kreka) od roditelja Ante Bošnjakovića i Katarine r. Boršić. Preminuo je 18. ožujka 2021. godine u Tuzli. Pokopan je na katoličkom groblju Borić u Tuzli. Osnovnu školu (4 razreda) pohađao je u Klosteru časnih sestara Kćeri Božje ljubavi u Tuzli. Gimnaziju je pohađao u Tuzli (6 razreda), a završio sedmi i osmi i veliku mature u Visokom. Teološki fakultet pohađao je i diplomirao u Sarajevu 1954. Za svećenika je zaređen u Sarajevu 28. lipnja 1953.
Djelovao je kao kapelan u Zenici, Tuzli, Kraljevoj Sutjescu (kao vice-magister u novicijatu) i Varešu, zatim u Njemačkoj (Düsseldorf, Kätwich, Essen- Frintop, Altenbochum, Stergrade i Bochum). Nakon toga dva puta je bio gvardijan i župnik franjevačkoga samostana u Tuzli, te župnik u Gornjim Bogićevcima.
Po prekidu diplomatskih odnosa između FNRJ i Vatikana 17. prosinca 1952. godine započela je u Jugoslaviji velika kampanja protiv Katoličke crkve, koja je trajala niz godina. Žrtvom te kampanje bio je i fra Josip Zvonimir Bošnjaković. Nakon pristupa franjevcima “Bosne Srebrene” 1948. godina, počeli su pritisci na njegove roditelje putem partijskoga ogranka Solane, uz prijetnju “da će se naći u zatvoru, jer su slanjem svoga sina, izvrsnog nogometaša, svrstali među sluge Vatikana”. Međutim, roditelji su uvijek hrabro odgovarali: “Draga gospodo, to je isključivo njegova slobodna volja, jer je punoljetan, I zato vas molimo, nemojte nas više uznemiravati!”
Deset dana prije mlade mise, 9. srpnja 1953. godine, nakon održane partijske sjednice u prostorijama Solane Kreka, upali su u državni stan njegovih roditelja, bez ikakvog naloga, pedesetak partijskih aktivista vičući: “Gdje su te sluge Vatikana što su poslali svoga sina da bude u službi vatikanskih klerofašista i zločinca Alojzija Stepinca?” Uzvikijući: “Napolje iz stana!”, počeli su, kao razjareni divljaci, izbacivati pokućstvo u dvorište i na ulicu i to kroz prozore i vrata. Možete misliti kako su se roditelji osjećali pred tim tuzlanskim komunističkim fanaticima i vandalima ili kako se i danas nazivaju “antifašistima”.
U taj stan, ubrzo su uselili jednu “svoju” obitelj, a moji roditelji i sestra su, na divljački, fašistički način, izbačeni doslovce na ulicu iz svoga stana, smjestivši se u jedno dvorište blizu pravoslavne crkve u Tuzli. Tu su, po hladnoći i kiši, puna četiri mjeseca, dok nisu na intervenciju fra Joze, kod tadašnjega predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Đure Pucara Starog, dobili stan u Medenicama, podno brda Ilinčica.
Molili su susjede iz Solane da ih na nekoliko dana prime, ali su im oni šapatom govorili: “Vrlo rado, ali nesmijemo, jer bi i nas mogli izbaciti iz našega stana!”. Sestru fra Joze otpustili su s posla kao višegodišnju službenicu u Solani, a fra Jozo je dobio naređenje, dva dana pred svoju mladu misu, da u roku od nekoliko sati napustim svoje rodno mjesto – Tuzlu!
Na sam dan mlade mise, 19. srpnja 1953. godine, komunističke su vlasti, zamislite, postavile vojsku i miliciju na sve prilaze Tuzli, da bi vjernicima onemogućili dolazak na njegovu mladu misu, a organizirali su i motorističku utrku kroz čitavu Tuzlu. Unatoč tomu, tuzlanska je crkva toga dana bila prepuna vjernika koji su se uspjeli probiti kroz taj “berlinski komunistički zid”, odlučni, pa makar bili uhićeni i kažnjeni. To je bila prava lekcija katoličkih hrvatskih vjernika tadašnjim komunistima, koji ne žele da se s njima manipulira i da osuđuju svaku represiju i providno politiziranje i izmišljanje, pogotovo od strane onih čija su usta puna multietničnosti, slobode vjeroispovjesti, ljudskih prava i demokracije, te da savršeno čitaju nakane Partije, koja im želji na boljševički i staljinistički način, u svojoj bezuspješnoj borbi protiv Kristove Crkve, prodati “rog za svijeću”!
Mlada misa u Sarajevu
Okrutno spriječen, na sramotu tadašnjih političkih vlasti Tuzle, da svoju mladu misu slavi u svome rodnome gradu (19. srpnja 1953. godine), kao što je to bio kasnije slučaj s drugim mladomisnicima – u nazočnosti brojnih vjernika, majke, sestre, kolega bogoslova i profesora – slavio je svoju mladu misu (kao komunistički prognanik) 26. srpnja 1953. godine u crkvi sv. Ante u Sarajevu na Bistriku, napominjući u svome nagovoru na svečanome ručku, da se tako nešto nije dogodilo ni jednom katoličkom svećeniku, osim njemu, u – kako se to i danas zna reći – “slobodarskoj, antifašističkoj, multietničkoj I multikonfesionalnoj Tuzli”, odnosno u tadašnjoj MALOJ MOSKVI, kako su Tuzlu tada nazivali zbog velike staljinističke, crvene i boljševičje zvijezde na općinskoj zgradi!
To mu se zlo dogodilo zato što su neki “mali crvi” htjeli u svojoj tadašnjoj komitetskoj, udbaškoj i novinarskoj službi nečasno napredovati, veće plaće primati, da bi tako postali, pred svojim staljinom i titom, što “veći crvi” u svojoj protucivilizacijskoj i nepoštenoj nakani! Nitko od njihovih nasljednika nije se ispričao fra Jozi i njegovoj obitelji, nego su svojom šutnjom taj zločin odobravali.
Što više, prigodom raznih kulturno-političkih manifestacija, prigodom spominjanja bivših tuzlanskih gvardijana, njegova se dva gvardijanstva od strane tuzlanskih vlasti namjerno ignoriraju i prešućuju, premda se zna da je prema dekretu njegovoga Starješinstva imenovan 1970. godine prvim tuzlanskim gvardijanom nakon tolikih prohujalih stoljeća i opet 1982. po drugi puta.
Istrpljena vremena – fra Josip Zvonimir Bošnjaković, Zagreb, 2013.
