Povijest

Molitva u sjeni jasena

Podijelite:

Srpanj Gospodnje 1978. godine.

U mislima kao jučer da je bilo.
Žarko sunce lagano se uzdizalo iznad obronaka Majevice umivajući svojim zlatnim zrakama uspavanu Posavsku ravnicu. Miris pokošenih livada širio se malim selom nošen laganim ljetnjim povjetarcem. Negdje u daljini čuje se kukurikanje pijetla koje se kao nekom magijom prenosilo selom od jednog do drugog domaćinstva. Iz malih drvenih štalica povremono bi se začulo mukanje krava zovući domaćicu na jutarnju mužu.Malo uspavano selo budilo se iz čarobnog sna. Bila je Nedjelja.

Dan kada selo odmara i kada cijelo selo, stari i mladi, idu na Svetu Misu.
Majka bi već s prvim sunčanim zrakama rano ustajala,odložila vatru, te na stari šporet Smederevac pristavila jutarnju kavu za sebe i oca.

Mi djeca tog dana bili smo pošteđeni ranog ustajanja,ali ne previše, jer se nedjeljom obavezno išlo na Svetu Misu koja je u Prijedoru počinjala u devet sati.

Poslije ispijanja crne kave otac bi išao u štalu hraniti stoku i svinje dok bi majka muzla malu kravicu, našu Biserku.
Sjećam se, otac bi se svaki put kada ulazi u štalu prekrižio i obraćao se blagu kao da su ljudi, posebice mladim juncima te razgovarao s njima. Bila su to vremena kada se prema životinjama ophodilo kao prema ljudima,s ljubavlju.

Redovno se u štali držalo dva tri-junčića i desetak svinja te obavezno krava.

Ja kao dijete upamtio sam našu kravicu Biserku, Bosansku bušu,malu mirnu kravicu koju sam kao dječačić često vodio na ispašu. Poslije muže majka bi uzela jednu zdjelu te napunila kukuruzom i “vabila” kokoške koje bi kao izbezumljene letjele na sve strane gledajući da uhvate koje zlatno zrno kukuruza više od drugih.

Ja bih se obično budio rano te bih na kućnom pragu bosih nogu čekao majku sa kantom punog svježeg mlijeka. Ujedno ja sam bio i najmlađi od nas šestero djece te najviše volio mlijeko. Svježe mlijeko, čiji miris i danas osjećam, nisam čekao da majka procijedi nego bih samo otpuhnuo svježu mliječnu pjenu te pio do mile volje.
Majka bi me redovno naružila zbog toga govoreći da sačakam da isto procijedi ali ja nisam imao vremena za čekanje a ovako mi je bilo i draže.

Vrijeme buđenja

Bilo nas je šestero djece, ja i dva brata spavali smo u jednoj a tri sestre u drugoj sobi. Odmah po ustajanju išlo bi se na bunar, zagrabilo vode, te umivalo u limenom lavoru napunjenog hladnom vodom bez obzira da li je ljeto ili zima.
I danas vjerujem da je ovaj običaj umivanja u hladnoj vodi djeci jačao imunitet te smo svi bili zdravi ‘ko dren”.

Nakon toga svako bi se dijete uhvatilo svojih kućnih dužnosti. Najstarija sestra pomagala bi majci oko ručka koji je morao biti gotov prije odlaska na Misu jer se ručalo odmah poslije Mise.
Srednja sestra bi pospremala sobe a najmlađa čistila dvorište i birisala pločnike.
Niti braća nisu bila pošteđena te su se prihvatili posla u štali.

Radovi su se privodili kraju te je slijedilo oblačenje kako kod nas narod kaže ,,misnog odijela“ a koje se samo čuvalo za ovu prigodu.
Nije se tada puno gledalo tko je što obukao, bitno je da je isto bilo čisto i uredno.

Po povraku u kuću otac bi upalio stari radio ,,Portorož“ te stavio neku od svoji ploča sa izvornom muzikom. Iskreno, ja tu muziku nisam volio jer mi je djelovalo kao da se nadvikuju ali sam se s vremenom navikao pa čak i zavolio. Ovaj običaj puštanja izvorne muzike nedjeljom nije prakticirao samo moj otac to je bila opća pojava u selu i malo se iz čije kuće nije čula muzika jer nedjelja je bila uistinu poseban dan.

Bližilo se vrijeme početka Svete Mise.

Beskonačna kolona ljudi, žena, djece svih dobi u svečanom Misnom ruhu kretalo se prašnjavom seoskom cestom. Žamor i smijeh odjekivali su selom dok se nepregledna kolona ljudi slivala ka centru.
Centar sela Prijedor činila je mala trošna drvena kapelica napravljena od tesane hrastove daske.

Mala drvena kapelica u koju je jedva moglo stati četiri osobe djelovala je iz vana neizgledno sićušno, ali njena duševna vrijednost predstavljala je svo bogastvo ovoga sela.

Mala kapelica, pored koje je stajalo veliko stablo jasena još je više djelovala sićušno i čedno, kao dijete promrzlo na kiši. Ipak , ona je za sve nas predstavljala bogastvo koje se ne mjeri novcem nego dušama iskupljenih u raju.

Ljudi bi obično dolazili pola sata ranije pa čak i više prije Svete Mise kako bi se porazgovarali i vidjeli dok bi starije žene na glas molile Krunicu. Svećenik bi uvijek dolazio na vrijeme držeći u ruci crnu kožnu torbu u kojoj je bilo Misno ruho i kaleži.
Redovno bi svećenika dovezao netko od domaćina čiji je svećenik redovno bio gost na ručku poslije Svete Mise.
Svećenik, čovjek kojega se poštovalo, uvažavalo, slušalo i cijenilo a koji je i sam predstavljao oličenje vjere.

Prije nego bi ušao u kapelu svećenik bi se sa nazočnim pukom pozdravio te razmijenio koju riječ a potom ušao u kapelu u pratnji seoskog prakanatura. To je ujedno bio i znak nama djeci da dođemo ispred kapele a za ostale da počinje Sveta Misa.
Nakon što bi prakanatur zazvonio malim ručnim zvoncem selom bi se prolomila molitva “Oče naš“ kojeg su svi iz srca molili.

Svi kao jedan molili su stari, žene, djeca svog Oca nebeskog da sačuva njih i njihove najmilije od svih zala ovoga svijeta.
Molilo se na otvorenom, ljeti u hladu jasena, zimi po snijegu i vjetru, u proljeće i jesen po kiši ali se uvijek molilo i ništa nije bilo jače od vjere i odanosti Bogu ovih poniznih ljudi. Molilo se uvijek. Molilo se Bogu !

Poslije Svete Mise rijeka ljudi tiho, još uvijek pod dojmom pripovijedi, krenula bi svojim kućama noseći Blagoslov sa sobom.
Često bi se kući pozvao i netko od rodbine koja bi eventualno došla na ovu misu iz daljine kako bi se zimi ugrijala te počastila ručkom.

Po dolasku kući otac bi opet upalio stari ,,Portorož “ te bi uslijedio nedjeljni ručak koji je uvijek bio obilniji i bogatiji od običnog. Za vrijeme ručka otac bi često znao postaviti pitanje “po kome je danas bilo Evanđelje” želeći vidjeti koliko smo mi djeca pozorno pratili Svetu Misu.

Mi djeca nekada bi znali i zaboraviti po kome je bilo Evanđelje nakon čega bi otac negodovao i rekao da sledeći put bolje pratimo. Nakon ručka, mi djeca, krenuli bi na “meraju“ ili u “Barišiće“ igrati nogomet dok bi ljeti išli na kupanje na rijeku Tinju.

Bila su to vremena kojih se neki ne žele sjećati ali meni uvijek draga koliko god bila teška. Bila su to vremena koja su toliko duboko utkana u moja sjećanja i dušu da ni vrijeme niti ljudi to ne mogu izbrisati.

Zadovljni onim što imaju, ne pateći za onim što nemaju živio je sretan ovaj Božiji narod.
Složan i zahvalan Bogu jer im dade ono što im treba : mir, ljubav i poštovanje.
Da se ne zaboravi !

Josip Lelić


Podijelite:
Share