Povijest

Kroz pero Gabriele Banović: Na današnji dan 1654. preminuo je fra Stjepan Matijević Solinjanin

Podijelite:

O životu Stjepana Matijevića Solinjanina

O životu fra Stjepana Matijevića Solinjanina zna se vrlo malo. Najvjerojatnije je rođen 1580. godine u okolici Tuzle, odnosno u Soli, a u franjevački je red stupio u samostanu sv. Petra u Donjoj Tuzli ili u tadašnjem gornjotuzlanskom samostanu Gradovrh. Šest godina bio je kapelan u Sarajevskom samostanu te je još dvadesetak godina službovao u različitim dijelovima Bosne.

O Matijevićevu životu najviše doznajemo upravo iz naslova i uvoda njegova jedina djela. U uvodu on kaže kako Ispovjedaonik šalje na svijetlo… buduć poznao potrebu taku šest godišta u Sarajevu, a prije i posle toga veće od dvakrat šest inijeh u razlicijeh miestieh ispoviedajući. Ove su autobiografske crtice jedine poznate činjenice o životu fra Stjepana Solinjanina, temeljem kojih su se dalje gradile pretpostavke o njegovu životnom putu.

Ivo Pranjković navodi kako se u dokumentima vezanim za franjevačku redodržavu Bosnu Srebrenu poslije 1630. godine nigdje ne spominje fra Stjepan Matijević, ali se te godine spominje Stephanus a Salinas (Stjepan Solinjanin) kao jedan od četvorice franjevaca koji su upućeni u misiju u Transilvaniju. Solinjanin je u Transilvaniji postao prefekt misije, generalni vikar transilvanijskog biskupa i definitor. U Transilvaniji je i okončao svoj život 1654. godine, kao vrlo ugledan
redovnik.

U oporuci koju je sačinio 1653. godine sedamdesetčetverogodišnji Stjepan Solinjanin navodi kako je u red stupio prije 53 godine, tj. 1600. godine. To znači da se zaredio u svojoj dvadeset i prvoj godini i da se rodio 1579. godine. Prema tim podatcima, imao je pedeset i jednu godinu kad je tiskan Ispovjedaonik. Stjepan Matijević je, sudeći prema onome što je napisao u uvodu svoje knjižice, tada
imao više od osamnaest godina ispovjedničke službe i vjerojatno četrdeset do pedeset godina života.
Dakle, podatci se o bosanskome franjevcu koji se u latinskim izvorima naziva Stephanus a Salinas i podatci kojima raspolažemo o Stjepanu Matijeviću Solinjaninu u velikoj mjeri podudaraju. Dodamo li tomu i činjenicu kako je u to vrijeme bila praksa umjesto prezimena upotrebljavati nadimak prema mjestu rođenja, možemo smatrati vrlo vjerojatnim da se radi o istoj osobi te je time i jasnije zbog čega se Ispovjedaonik tiskao upravo u Rimu. Pretpostavlja se da je fra Stjepan u Rim došao kako bi se pripremio za misiju u Transilvaniji pa je za vrijeme priprema, a na nagovor fra Rafaela Levakovića, konačno završio prijevod koji je započeo još kao kapelan sarajevskoga samostana.

Funkcija i značaj

Ispovjedaonik je primarno namijenjen pastoralnoj praksi: vjernicima kako bi se znali pravilno pripremiti za sveti sakrament ispovijedi, a svećenicima da nauče kako će ispitivati te pravilno procijeniti težinu grijeha i pokoru za grešnika. U djelu dominira moralno-didaktička funkcija, dok bi se tragovi estetske funkcije mogli naći tek u činjenici da ovo djelo obiluje “zabranjenim” temama, posebice kada je seksualnost u pitanju. Takvi su dijelovi zasigurno bili zanimljivi i zabavni običnome puku, ukoliko bi se našao u situaciji da čita ili sluša ono što bi ih zanimalo. No, pitanje je koliko toga je preneseno u narod, budući da se neuki narod u Bosni u 17. stoljeću s Matijevićevim djelom (i književnošću uopće) susretao tek neizravno, u svećeničkim propovijedima ili drugim sličnim prigodama.

Izuzmu li se tabu teme i moguća potpuno suprotna svrha od one iskonske, koju joj je Matijević namijenio, Ispovjedaonik postaje tek praktični priručnik koji će kleru olakšati nadzor nad neobrazovanim i bogobojaznim pukom. Sudeći prema odredbama Ispovjedaonika taj nadzor nad pojedincem jednako je intenzivan u svim segmentima života: od ljubavi prema Bogu, preko ljubavi prema sebi samome, odnosa prema obitelji i prijateljima, seksualnim navikama i potrebama,
načina odijevanja pa sve do obilnosti večere i kakvoće vina.

Važnost, ozbiljnost i vjerodostojnost strogih vjerskih načela i zahtjeva što ih puku šalje Ispovjedaonik potkrijepljene su citatima Sv. Tome i Sv. Petra, te pokojom latinskom riječi. Mnogo veći od umjetničkoga, značaj ovoga književnoga djela jeste u njegovome jeziku i pismu, o čemu je opširnu studiju napisao Slavko Pavešić. Matijević je pisao fonetski, štokavskom ijekavicom, s elementima ekavizma, čakavizma i ponajviše ikavizma, koje je naslijedio iz govora svojega kraja. Pavešić navodi kako je pronašao svega jedanaest riječi koje u Akademijskom rječniku nisu nikako potvrđene ili nisu potvrđene u tome značenju te tridesetak tuđih riječi, uglavnom teoloških termina te nekoliko imena i općih riječi.

Matijeviću je, kada je jezik u pitanju, uzor Matija Divković koji svoj jezik definira kao slovinski kako se u Bosni govori. Konkretno, radi se govoru hrvatskoga puka u području između Olova, Kreševa i Sarajeva. Matijevićev je jezik, dakle, odraz narodnoga govora, jednostavan je, razumljiv i blizak puku.
Takvim su jezikom pisali i drugi franjevački književnici u 17. i 18. stoljeću, zbog čega su njihova djela bila vrlo popularna, čitana i prepričavana. Naime, franjevci su u Bosni za vrijeme turske vladavine bili nositelji hrvatske kulture i pisane riječi. Radeći u duhu protureformacije i katoličke obnove, redovnici
franjevačke provincije Bosne Srebrene (Franjevačka provincija Bosna Srebrena (Provincia Bosnae Argenitnae) se do 1735. godine prostirala na području Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Hrvatske, Ugarske i Slavonije.)

stvorili su posebnu nabožno-poučnu književnost na hrvatskome jeziku. Upravo se štokavski govor, odnosno govor bosanskih Hrvata smatrao ljepšim od ostalih hrvatskih govora, a kako je, zbog svoje rasprostranjenosti, imao i potporu iz Rima, postao je i najrašireniji u tzv. misijskim zemljama.

Prilagođavajući nabožna djela interesu, svijesti i percepcijskim mogućnostima svojega puka, a sve u cilju vjerske poduke i odgoja svih slojeva katoličkoga pučanstva, bosanski su nam franjevci u nasljeđe ostavili neprocjenjiva svjedočanstva o hrvatskome narodnom govoru 17. i 18. stoljeća u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji i Slavoniji.

Cijeli rad Gabriele Banović pod nazivom “Ispovjedaonik Stjepana Matijevića Solinjanina” možete pročitati u čaospisu Gradovrh br. 12 izdat 2015. godine na stranicama 93-104.


Podijelite:
Share

Comments are closed.

Zapratite nas na Facebooku! Hvala.

×