Josipovac 1883.- Josipovac 1993. | Bio jednom jedan hrast
Jesen 1993. godine je tako lijepa i ugodna. Listopad, koji je tek počeo blag je, a nebo duboko i plavo. Mjesec pun, sjaji se u prekrasnoj noći i čini nam se da nas gleda. Guste visoke šume oko Tuzle, livade uokolo. Kestenovo zlatno lišće kao staro vino. Hrast je stajao tamno zelen, a kukuruzi su žutjeli pored još sočnih livada. Zlatne jabuke vise na granama, šljive su obrane i već se dime kotlovi, teče rakija. Šume su već počele dobijati tisuću boja. Gledao sam hrast koji je ponosno stajao na vrhu Josipovca. Stajao, više ne stoji. Došli su neki ljudi koji uništavaju naše šume i srušili ga. Sijeku šume, pluća našeg grada na čijem se prostoru nalazi vrlo štetna kemijska industrija koja nas i hrani i uništava. Tko su ti ljudi što sijeku našu šumu? Da li je sijeku zbog potrebe, zbog straha od ratne zime ili od želje da se lako domognu novca? Kažu, rat je i ne može se o toj stvari voditi računa. Rat će prestati. Valja nama ili onima koji će opstati i dalje živjeti. Zar vam gospodo, koji dozvoljavate ili ne sprečavate sječu šuma u samom gradu, nije žao naše djece. Zašto niste organizirali radne brigade za kontroliranu sječu za one kojima je potreban ogrev. Znate li koliko je potrebno vremena da hrastovi opet stasaju. Gledam izmrcvarene konje, uz izmrcvarenu šumu. U toj slicí mrtve prirode, koja simbolizira sječu u našem gradu, dogotovit će se ta sumorna slika ubijene prirode, koji sada ni mrtvu ne puštaju na miru.
Zemljište Dragoželj, danas Josipovac bilo je zapušteno i obraslo grmljem i korovom. Došle su časne sestre i dobrano se namučile dok su iskrčile i tlo obradile. Već je 1886. godine trećina zemljišta bila obrađena i vrt uređen i zasađen. Tu je nastalo uzorno gospodarstvo. I dođe 1947. godina, kada je odlukom Ministarstva poljoprivrede i stočarstva NR BiH (990/47. od 27.01.1947.g.) ekonomija Josipovac nakon 62 godine postojanja postala državno vlasništvo.
Sestre su otjerane. Odvele su sa sobom četiri krave, jedno tele i dva konja i otišle na Breške. Ostali inventar je ostao. Tako je bilo naređeno. Ta ekonomija je tijekom prošlih godina propadala í vjerojatno bi se vratila u prvobitno stanje da je ne obrađuju vrijedne ruke naših građana za svoje preživljavanje. Danas, sječom posljednjih stabala dobiva ružan izgled. U ove jesenje dane kad sve što sazrijeva žudi svome kraju, kad se ptice sele i kada ovi neki ljudi sječom šume žele doći do novca bez muke, svaki pošteni građanin Tuzle pustit će barem suzu u svom oku. Čovjek je s prirodom jedno i treba da sluša njene zakone. To jedinstvo je narušio sam čovjek vlastitom sebičnošću.
J.N.
