Autorski ogled uz projekat „Povijest u pokretu 3“

Mirza Sitarević i ja godinama smo izlazili pred ljude prije nego što je nastala Povijest u pokretu.
Muzika i poezija, nastupi, kabaretske forme, „Luka Mira“ – različiti oblici istog razgovora s
publikom. Mirza sa harmonikom, ja sa stihom. Nekad pripremljeno, nekad do kraja nepoznato dok
ne izađemo pred ljude.

U toj nepredvidivosti nastajalo je povjerenje.
Sjećam se nastupa u BKC-u Tuzla, gdje smo bili gosti tuzlanskog vokalnog ansambla Iskre. Šta
ćemo izvesti dogovorili smo u vožnji prema nastupu. Bez velikih proba, bez vremena da se traži
sigurnost u ponavljanju. Na scenu smo izašli kao da smo to radili satima.
Publika je odgovorila aplauzom.
Ali meni je ostalo nešto drugo.

Kasnije sam gledao lica ljudi iz prvog reda. Mnogi od njih u svakodnevnom životu imaju svoje
funkcije, odgovornosti i uloge. Tada su bili samo publika. Energija koja je otišla od nas prema njima
vratila se mnogo puta veća.
To se ne može proizvesti tehnikom.
Može se samo dogoditi.

Možda je to jedna od rijetkih stvari koje umjetnost još uvijek može učiniti: na trenutak ukloniti ono
što čovjeka odvaja od drugog čovjeka.
Iz tog zajedničkog rada nastala je ideja. Ne kao planirani serijal, nego kao još jedan način da
razgovaramo s ljudima.
Prvi Povijest u pokretu održan je u Domu mladih Tuzla, drugi u Ateljeu Ismet Mujezinović, a sada
smo ponovo u Ateljeu. Treća godina.
Tek kada se nešto ponovi, počinjemo shvatati da je dobilo kontinuitet.
To nismo unaprijed projektovali.
I možda je bolje što nismo.

Stvari koje nastanu iz preciznog plana često unaprijed znaju šta žele biti. Ova je svoj oblik
pronalazila usput – kroz ljude, prostor, publiku, mlade izvođače, muziku, riječ, sliku i ono što se
dogodi između svega toga.

Ostalo je i jedno jednostavno pitanje na koje Mirza i ja nemamo naročito pametan odgovor: zašto
Povijest?
Mogla je biti historija. Mogla je biti istorija.
Sve tri riječi živimo na istom prostoru i sve tri nose svoje porodične, školske, književne i društvene
tragove. Izabrali smo jednu. Ne kao program i ne kao raspravu o jeziku. Jednostavno nam je bila
naša.
Jer ono što je važno nije kako ćemo nazvati prošlost, nego šta ćemo s njom učiniti kada je unesemo
u sadašnjost.
Zato Povijest u pokretu nije predstava o prošlosti koja stoji iza nas.
U Ateljeu Ismet Mujezinović historija ne stoji na udaljenoj pozornici. Publika je u prostoru
predstave. Mladi izvođači kreću se među ljudima, glas dolazi iz prostora, projekcije mijenjaju
zidove, a vrijeme pripovijeda bez jednog lica.
Počinje se prije granica, prije gradova i prije velikih imena.
Kamen.
Voda.
Svjetlo.
Tri jednostavna znaka.

Čovjek je od tada napravio gotovo sve što danas zovemo civilizacijom, ali još uvijek pokušava isto:
ostaviti trag koji neće nestati zajedno s njim.
Zatim dolazi riječ.
Kulinov zapis nije važan samo zato što pripada jednom vremenu. Važan je zbog onoga što svaka
civilizacija prije ili kasnije nauči: riječ vrijedi tek kada iza nje stoji odgovornost.
Kruna Tvrtka I ne pojavljuje se kao ukras. Ona je teret onoga ko je nosi.
Most ne grade samo oni čije ime zapamtimo. Grade ga i ruke koje ostanu bez imena.
Grad ne nastaje samo na trgovima i ulicama. Grade ga i ljudi čiji rad ostaje ispod površine grada,
iako bez njega grad ne bi bio ono što jeste.
Knjiga otvara drugi prostor.
Znanje nema smisla ako ostane zaključano kod onoga ko ga posjeduje. Zato predstava ne pravi
hijerarhiju među različitim tradicijama, pismima, školama i mjestima u kojima se učilo. Sve ih
povezuje jedna jednostavna ljudska potreba: da ono što smo naučili ne umre zajedno s nama.
A onda čaršija.
Tu historija prestaje biti velika riječ.
Postaje prodavnica koja otvara vrata. Ruka koja nešto pruža. Čovjek koji radi. Dijete koje trči.
Susret. Razgovor. Povratak kući.
Možda upravo tu najčešće griješimo kada govorimo o prošlosti. Previše pamtimo događaje, a
premalo ljude koji su između njih živjeli.
Kraljevi imaju svoje godine. Bitke svoje datume. Gradovi svoje spomenike.
Ali život se događa između tih oznaka.
Tu se nalazi prostor Povijesti u pokretu.
Ne pokušava prošlost učiniti većom nego što jeste. Vraća je tamo gdje jedino može imati smisla –
među ljude.

Zato u njoj ima Kulinovog pera, Tvrtkove krune, mosta, soli, knjige i čaršije. Ne kao lekcija koju
treba naučiti, nego kao tragove ljudskih odluka.
Jer historiju ne čine samo oni koji su imali moć da budu zapisani.
Čine je i oni koji su imali dovoljno upornosti da nešto naprave.
Jedan most.
Jednu knjigu.
Jednu kuću.
Jednu pjesmu.
Jedan pošten dan.
Zato u ovoj predstavi svoje mjesto ima i poezija.
„Ne okreći se sine“, pjesma koju je publika odavno prepoznala i kao „Lukin djed“, prošla je put koji
nijedan autor ne može unaprijed isplanirati. Napisana je iz jednog vremena i jednog iskustva, a onda
je počela živjeti izvan mene.
To je čudan trenutak za autora.
Napišeš nešto kao svoje, a onda shvatiš da više nije samo tvoje.
Tada shvatiš razliku između onoga što napraviš i onoga što zaista ostane.
Prvo pripada tebi.
Drugo počinje pripadati drugima.
Zato mi je važno što se poslije predstave ne završava cijela priča.
Predstava završi.
Svjetla se promijene.
Glasovi utihnu.
Pokret stane.
A onda počinje izložba ŠTA JE OSTALO OD VREMENA.
Tu se odnos prema vremenu mijenja.
Predstava je vrijeme dok traje.
Izložba je susret s onim što je taj prolazak preživjelo.
Ne sve.
Ne zauvijek.
Samo ono što je dovoljno snažno da pređe granicu svog nastanka i nastavi razgovor s nekim koga
autor možda nikada neće upoznati.
Zato izložba nije dodatak predstavi.
Ona je njen drugi kraj.
Prvo gledamo vrijeme kako prolazi kroz ljude.
Onda stojimo pred tragovima koji su preživjeli taj prolazak.
I tada pitanje više nije samo pitanje prošlosti Bosne i Hercegovine.
Odnosi se na svaki grad, svaku generaciju i svakog čovjeka.
Na ono što smo zatekli.
Na ono što mijenjamo.
Na ono što će jednog dana ostati bez nas.
Ne znamo koliko će trajati jedan nastup. Ne znamo koliko će dugo neko gledati jednu sliku. Ne
znamo ni šta će od našeg vremena budući ljudi smatrati važnim.
Ali znamo nešto jednostavnije.
Vrijeme prolazi.
Sve drugo mora svojim postojanjem opravdati zašto je vrijedilo da bude sačuvano.
Povijest u pokretu zato ne završava posljednjom rečenicom predstave:
Historija nije iza nas. Ona hoda zajedno s nama.
Poslije toga ostaje tišina.
A u toj tišini počinje drugo pitanje:
Šta je ostalo od vremena?

Branislav Lukić Luka
autorski ogled uz projekat „Povijest u pokretu 3“