Ženidba u mom kraju – usmeno predanje

Jesen se ogrnula čarima ljepote šarajući proplanke moga kraja prekrasnim bojama.

Ne, jesen nije sumorno vrijeme kako neki znaju reći, naprotiv, jesen je jedno od najljepših godišnjih doba, bogata bojama koje čovjeka ostavljaju bez daha i plodovima koje Bog podari ljudima.

To je ljepota koju Bog stvori da čovjek uživa u njoj.

Nisu šarene boje jeseni samo puka slučajnost, to je i poruka ljudima da počinje nova priča, priča o ženidbi koju u mom kraju nazivaju još “pilav ili svadba“.

Tekst na osnovu usmenih predanja pisao: Josip Lelić

Poljski poslovi su se privodili kraju i sve je više sijela, a samim tim i upoznavanja momaka i djevojaka.

I dok domaćini razgovaraju o uspješnosti žetve, momci koji su spremni za ženidbu raspituju se o djevojkama za udaju.

Nije bila rijetkost da roditelji preko familije ili prijatelja već “begenišu” dobru djevojku za svog sina.

*begenisati (glagol) – Sviđati se, poželjeti, zavoljeti, milovati; dopadati;

Normalno, to se isto odnosilo i na djevojke i njene roditelje.

Ipak konačnu odluku su donosili oni sami tj. momci i djevojke.

Poslije završetka radova u polju selom bi se začula pjesma momaka koji se kući vraćaju te bi se već tada obično dogovaralo sijelo kod jedne od djevojaka.

Normalno, djevojka kod koje će se održati sijelo morala je dobiti dozvolu od oca da se sijelo održi u njihovoj kući.

Obično se roditelji nisu bunili protiv sijela, ali je bila obveza djevojke da poslije sijela sve pospremi i ujutro ustane na vrijeme kao da sijela nije niti bilo.

Sijela su se obično održavala u trijemovima kuća ili u samim kućama.

Već s večeri bi se kroz selo začula šargija i pjesma momaka koji idu na sijelo, a nerijetko i djevojaka.

Bila su to jako živa i sretna vremena koje danas mnogi još ne razumiju.

Po dolasku na sijelo momci bi se natpjevavali, ali i djevojke poslije čega bi uslijedilo kolo.

Dok bi kolo igralo momci bi iz sveg glasa cičali tako da se za sijelo moglo čuti i u drugom kraju sela.

U kolu bi se igralo tako što se držalo za maramicu koju je svaka djevojka nosila sa sobom.

Kolo je ujedno bilo i prigoda da se upozna djevojka tako što bi momak ušao u kolo do  djevojke koja mu se sviđala te bi je pozvao na razgovor.

To je bila najnormalnija stvar te su djevojke poštujući svakog momka razgovarale s njim bez ikakve obveze prema njemu, ali i ljubomore drugih momaka.

Znalo se desiti da jedna djevojka za jedno večer razgovara sa četiri ili pet momaka.

Onaj momak za kojeg se djevojka eventualno odluči pratio bi istu do kuće te bi od iste dobio maramicu.

Prateći djevojku kući momak i djevojka bi hodali jedno pored drugog, a kada bi eventualno sreli stariju osobu tako bi se odmakli da bi jedno išlo jednom stranom ceste, a drugo drugom stranom.

Nije to bio nikakav strah nego odraz kulture i poštovanja prema starim osobama.

Nakon što bi se momak i djevojka dovoljno upoznali odlučili bi se za vjenčanje.

Prije vjenčanja uslijedila bi “prosidba” mlade.

Prosidba bi se izvršila na taj način što bi se otac mladoženje obično subotom najavio kod djevojčinih roditelja da i službeno zaprosi djevojku. Prvo se tražila suglasnost njenih roditelja, a potom se pred prosce dovodi djevojka koja treba da se izjasni tj. da pristanak na udaju.

U koliko djevojka pristane na udaju prima poklone od budućeg svekra, ljubi ga u ruku i uručuje poklon budućoj svekrvi. Poslije toga, već sada prijatelji, dogovaraju se o vjenčanju.

Prije pilava prethodno bi se održala “jabuka” kod kuće mladenke.

Dan svadbe – Pilav

Tog dana svatovi, svi u misnom ruhu, bi se okupili rano kod kuće mladoženje gdje bi se okitila svadba.
S barjakom na čelu svatova krenulo bi se po mladu.

Tijekom vožnje bi se cičalo i pjevalo.

Po dolasku u mladino dvorište svatovi se dočekaju ručkom i pićem, a mladoženjini roditelji, kum, kuma i “jenđija” odlaze u kuću.

Mlada je spremna.

Obučena u najljepšu bijelu haljinu s vijencem od cvijeća na glavi preko kojeg bi bio prebačen bijeli veo do pasa još poznat u narodu kao “duvak”.

Oko vrata bi obično bio niz dukata “šorvana”, a nerijetko i dva.

Mlada se oprašta s roditeljima te u pratnji jenđije sjeda u kola predviđena za mladu.

Svadba kreće u crkvu te sve do crkve čuje se pjesma i cika, a uz put se nazdravlja rakija.

U pratnji roditelja, kuma, kume i jenđije mladenci pristupaju oltaru dok svatovi u tišini prate ovaj sveti čin vjenčanja. Poslije završetka vjenčanja pristupa se čestitanju mladencima i roditeljima istih poslije čega svatovi kreću ka mladoženjinoj kući.

Na pola puta do kuće mladoženje zaustavlja se svadba te se “kiti” jabuka .

Prije samog ulaza u dvorište mladoženje svadba se zaustavlja gdje se svatovi dočekuju te se isti nude rakijom da nazdrave.

Nije rijetkost da se svatovi više puta zaustave u selu gdje bi iste dočekali mještani te u znak dobrodošlice svatove nudili pićem.

Po dolasku u dvorište mlada izlazi iz kočija te baca bombone ili sitni novac.

Poslije toga mlada u pratnji svekra i jenđije dolazi do kućnih vrata prekrsti se i poljubi kućni prag u znak ljubavi i poštivanja svog novog doma.

Svatovi sjedaju za stolove, a kum i domaćin raspoređuju goste prema važnosti.

Na čelu sjedi domaćin, kum, kuma, roditelji djevojke te bliža familija i prijatelji.

Kada se posjedne čeoni stol, veselje može početi.

Negdje oko sredine ručka, a prije kolača mlada uzima poslužavnik na kojoj se nalazi jabuka te s čašicom rakije ide od stola do stola .

Kum i kuma daruju mladu tako što kite jabuku dukatima (šorvanima) te na poslužavnik stavljaju novac, to isto čine i roditelji, a poslije i gosti prema svojim mogućnostima.

Veselje bi potrajalo do kasno u noć te bi samo uža rodbina i prijatelji ostali do kasnih sati, koji bi obično i prespavali kod domaćina.

Prije nego li odu na počinak užoj rodbini mlada bi iz bokala polila po rukama te u lavoru oprala noge u sapunu. (Običaj ,,polivanja” poslije je crkva zabranila.)

Za ovu poniznu gestu mlada bi bila bogato nagrađena novcem, a od svekra i dukatom.

Sav dobiveni novac mladi bračni par zadržava za sebe te isti NE ide za pokriće svadbenih troškova.

Troškovi svadbe idu na račun roditelja.

Ovaj novac mladi bračni par obično bi koristio za rješavanje stambenog pitanja tj. za gradnju kuće.

Ovako je nekada izgledao svadbeni običaj u mom kraju ili kako ga još zovemo “pilav“.

Rijetkost je da se netko u našem kraju drži još ovih običaja te oni polako padaju u zaborav.

Ovim tekstom želim sačuvati od zaborava naše običaje i tradiciju te iste prenijeti na mlade kako bi iste sačuvali za budućnost.

Običaje i tradiciju na koje možemo biti ponosni, a nikako kojih bi se stidjeli.