VIDEO: VODA KOJA PAMTI

Jutros sam izašao rano, gotovo prije zore. Sa mnom su bile Čukadinka i njena majka Maša, bosanski tornjaci. Dan se tek trzao da dođe sebi iz zagrljaja noći koja je, nakon sedmica nesnosnih vrućina, donijela kišu.

Planina je bila okupana.

Voda je kapala sa lišća, slijevala se niz stijene, zadržavala u travi i vraćala zemlji ono što joj je sedmicama nedostajalo. Priroda, utišana dugom vrućinom, ponovo je proizvodila zvuk. Kap po kamenu. Voda kroz travu. Povremeni šum krošnji. Psi su njušili mokru zemlju kao da provjeravaju promjenu koju čovjek još nije stigao imenovati.

Takva jutra ne traže objašnjenje.

Treba ih hodati.

U povratku sam sjeo da spremim doručak.

Na telefonu me čekala Darijeva poruka.

Prvi studijski snimak njegove pjesme.

„Ako umrem u daljini.“

Pustio sam je.

Glas i gitara ušli su u planinsku tišinu i otvorili drugi prostor.

Slušao sam pjesmu, ali sam istovremeno počeo gledati slike.

Dario Pehar mi je kroz svoju izložbu „Voda“ već otvorio pitanje vode kao likovnog prostora.

Ovog jutra pjesma je to pitanje pomjerila.

Voda je iz slike prešla u riječ.

Iz riječi u glas.

Iz glasa ponovo u sliku.

Kod Pehara voda nije pejzaž koji služi da popuni prostor.

Ona ima vlastitu silu.

Kreće se, razara, oblikuje, povlači granice i briše ih.

U njegovom slikarstvu voda nije samo ono što gledamo.

Ona određuje prostor u kojem čovjek postoji.

Zato me pjesma nije odvela daleko od njegovog slikarstva.

Odvela me dublje u njega.

Na prvi sluh, „Ako umrem u daljini“ jeste ljubavna pjesma.

Ali stihovi se ne zadržavaju samo između dvoje ljudi.

Ako umre daleko, čovjek ne traži mnogo.

Traži ružu.

Crvenu.

Iz mostarske bašte.

Mjesta gdje je prvi put ubrao ružu za voljenu ženu.

A zatim traži vodu.

Hladnu vodu s Neretve.

Zahvaćenu ispod njihove pećine.

Mjesta gdje je prvi put ljubio.

Tu pjesma mijenja svoju težinu.

Ruža pripada sjećanju.

Neretva pripada prostoru.

Pećina pripada početku.

A sve zajedno pripada čovjeku koji se, čak i kada govori o smrti, vraća onome što ga je oblikovalo.

Mostar u toj pjesmi nije samo mjesto.

Neretva nije samo rijeka.

Pećina nije samo pejzaž.

To su tačke u kojima je jedan život ostavio trag.

I upravo zato mogu postati tuđe.

Dok sam ovog jutra slušao pjesmu, počeo sam zamišljati kako bi ona mogla izgledati kada bi se prevela u sliku.

Ne kao ilustracija.

To bi bilo premalo za Peharov slikarski jezik.

Zamišljao sam ciklus koji ne bi prepričavao pjesmu, nego bi iz nje izvukao ono što ostaje kada se riječi skinu sa svega suvišnog.

Vodu.

Kamen.

Tamni prostor pećine.

Crvenu tačku ruže.

Neretvu koja se ne mora vidjeti da bi bila prisutna.

Na prvim platnima voda bi još bila gotovo apstraktna.

Trag, nanos, površina, lom.

Nešto što se tek prepoznaje.

Onda bi se pojavila crvena.

Ne nacrtana ruža.

Samo trag crvene boje koji bi presjekao hladnu strukturu slike.

Dovoljno.

Ruža bi tako ostala ono što u pjesmi i jeste – znak jednog zapamćenog trenutka.

Pećina bi otvorila tamu.

Ne onu tamu koja plaši, nego onu u kojoj se nešto čuva.

Iz nje dolazi voda.

U njoj ostaje sjećanje.

Iz nje je, prema pjesmi, počeo jedan životni trenutak koji se pamti do kraja.

A onda Neretva.

Tu bi se „Voda“ mogla otvoriti prema pjesmi bez prekida između dva umjetnička jezika.

Peharova voda više ne bi bila samo prirodna sila.

Postala bi nosilac pamćenja.

Voda koja prolazi kroz prostor i nosi njegov trag.

Voda koja ne pamti čovjeka zato što ima sjećanje, nego zato što čovjek u njoj ostavlja svoje.

U jednom trenutku ovog jutra dogodilo mi se nešto što nisam planirao.

Više nisam čuo samo Darijev glas.

Čuo sam kako se oko njega otvara prostor za druge glasove.

Jedan.

Pa drugi.

Pa treći.

Pjesma je počela rasti.

U mojoj imaginaciji pojavio se hor žena iz Lukavca.

Bez scenografije.

Bez folklorne predstave.

Obične žene različitih godina i životnih iskustava.

Jedan glas prihvata drugi.

Treći ulazi.

Pojedinačni glasovi prestaju biti pojedinačni.

Darijeva pjesma više nije samo pjesma jednog čovjeka.

Postaje glas prostora.

Hor zavičaja.

Tada se i slika mijenja.

Više nema samo jednog čovjeka koji pamti.

Postoji mnoštvo ljudi koji prepoznaju isto mjesto, istu vodu, isti osjećaj udaljenosti.

Možda je upravo tu granica između privatnog i univerzalnog.

Čovjek počinje od vlastitog sjećanja.

Umjetnost mu daje mogućnost da ga drugi prepoznaju kao svoje.

I tu se ponovo vraćam Peharovim slikama.

Njegove polarne životinje geografski su daleko od Mostara, Neretve i moje planine.

Ali u njegovom slikarskom svijetu one nisu slučajni stanovnici dalekog prostora.

Polarni medvjed stoji na ledu koji nestaje.

Voda mijenja granice.

Čovjek je prisutan i kada ga nema na slici.

Njegov trag ostaje u promjeni prostora.

Jutros su Čukadinka i Maša hodale kroz mokru planinu.

Peharovi polarni medvjedi ostaju na drugom kraju svijeta.

Između njih nema zajedničkog pejzaža.

Ima voda.

Ima život.

Ima čovjekova odgovornost prema prostoru koji nije njegov samo zato što ga je privremeno dobio.

Zato mi je Darijeva pjesma ovog jutra otvorila mogućnost da se njegova „Voda“ nastavi u drugom obliku.

Ne kao nastavak izložbe.

Kao njen unutrašnji odjek.

Pjesma je donijela ono što slika ne mora izgovoriti.

Slika bi mogla vratiti ono što pjesma ne mora pokazati.

Kiša je jutros vratila planini svježinu.

Darijev glas vratio je vodi njeno drugo lice.

A u mojoj imaginaciji hor je sve vrijeme držao jednu istu nit.

Ruža.

Pećina.

Neretva.

Voda.

Daljina.

Smrt.

Povratak.

Na kraju ciklusa možda više ne bi bilo ni ruže ni čovjeka.

Ostala bi samo voda.

Prolazila bi preko slike, između slojeva boje, kroz kamen, ispod tame, bez potrebe da bilo šta objašnjava.

A možda je upravo u tome snaga umjetnosti.

Ne da zaustavi ono što prolazi.

Nego da sačuva njegov trag.

Branislav Lukić Luka