U Čanićima (župa Dragunja) proslavljen blagdan svetog Roka.

Uz mnoštvo vjernika proslavljen je sveti Roko, zaštitnik zavjetne kapele u Čanićima koja pripada župi Dragunja. Svetu misu predvodio je vlč. Marko Zubak, ravnatelj KŠC “Sveti Franjo” Tuzla i župnik župe Husino u koncelebraciji s župnikom župe Dragunja vlč. Marinkom Mrkonjićem.

Sveti Rok – Legenda o omiljenom zaštitniku od epidemija i teških bolesti

Sveti Rok je jedan od najomiljenijih svetaca mučenika i zaštitnika kršćanskog svijeta. Smatra se zaštitnikom od kuge, kolere i teških zaraznih bolesti, a u novije vrijeme i od AIDSa. Uz to štiti od bolesti nogu i rana na nogama. Zaštitnik je životinja, pasa i veterinara. Štiti od prirodnih nepogoda. Patron je invalida, pogrešno osuđenih te neženja.

U dalekom 14. stoljeću u francuskom gradu Montpellieru u imućnoj grofovskoj obitelji, poslije puno godina uporne molitve, čudom bogorodice rodio se mali Roch, jedini potomak svojih roditelja. Već po rođenju bio je jasno vidljiv znak križa na njegovim prsima. Kako je dječak rastao, tako je rastao i znak.

Od djetinjstva je pokazivao sklonost vjeri i žrtvi za čistoću duše. Priča o toj dalekoj prošlosti govori kako je Rochova majka bila posvećena vjernica i postila dva puta tjedno. Roch je već kao malo dijete postio s majkom i nije tražio hranu u tim danima. Otac je bio guverner, najistaknutija osoba u gradu. Bogatstvo je bilo naslijeđeno i stečeno trgovinom. Roch je lijepo napredovao razvijajući vjeru i suosjećanje. Oko dvadesete godine je u kratkom vremenu izgubio i oca i majku. Kao bogati nasljednik imao je osiguranu budućnost. No mladi pobožni Roch rasprodaje sve što je naslijedio, dijeli siromasima i potrebitima. Grabi hodočasnički štap, oblači odjeću hodočasnika – pelerinu do gležnjeva, široki šešir, uzima tikvicu u kojoj će nositi vodu za piće i pokoju školjku svetog Jakova kojom će grabiti vodu ili u koju će mu velikodušni domaćini dati par gutljaja vina kako bi povratio snagu za nastavak puta – te kreće u nesiguran život vječnog hodača posvećenog Kristu, očekujući još dublje čišćenje duše i oprost grijeha.

Nije čudo što je od svih mogućih izbora, u želji da bude što bliže Bogu, odabrao upravo život hodočasnika. Montpellier je grad kroz koji se hodočastilo prema Rimu ali kroz njega je vodio i put prema Santiagu, drugom najvažnijem hodočasničkom cilju u Europi.

Roch živi u vrijeme epidemije kuge. Srednjevjekovna vremena ne poznaju higijenu, karantene, izolacije, već tešku i zaraznu bolest primaju kao volju ili kaznu božju. Roch se zaustavlja u bolnici za osobe zaražene kugom, i tu počinje prenošenje priča o čudesnim ozdravljenjima zahvaljujući Rochu. Mladić nesebično i suosjećajno pruža svoje vrijeme i trud bolesnicima, olakšavajući im muke i izazove. Uz molitvu im crta prstom križ na čelu i zaziva čuda. O njegovim se čudima i iscjeljenjima brzo pronosi glas.

Međutim, igrom sudbine Roch se jednog dana i sam razbolio. Čim je shvatio da je bolestan, znao je da je to prilika da još bolje očisti dušu od grijeha. Povlači se u šumu, gdje se nada u miru i daleko od očiju predati dušu Bogu. Gradi kolibicu od pruća a u blizini se pojavljuje čudesni izvor koji mu pruža svježu vodu. Hrani se šumskim biljkama. No, u priču ulazi jedan mali pas. Svakog dana potajno uzima kruh sa stola svog bogatog gospodara i nosi ga Rochu u šumu. Tako je mladić u teškoj bolesti bio barem malo nahranjen. Koristeći molitvu i šumsko bilje, mladi hodočasnik doživljava čudesno ozdravljenje. Smatra svoju bolest iskušenjem i vraća se na hodočasnički put. Postaje potpuno posvećen iscjeljivanju teških bolesnika i njihovom podrškom u tim teškim izazovima.

Pratimo li svetog Rocha ili, kako ga mi u Hrvatskoj nazivamo, Roka, kroz umjetnost, njegov će lik često biti prikazan u hodočasničkoj odjeći, halja će mu biti podignuta, kako bi se na bedru vidjela oteklina (bubon) nastala uslijed kuge. Uz njegovu bolesnu nogu privijen je psić, koji mu liže ranu ili u ustima drži kruh.

Mučenički i skromni život svetog Roka nastavlja se po hodočasničkim putevima, što po Italiji, što po Španjolskoj, sve dok jednog dana, približavajući se svom rodnom gradu, ne bude uhvaćen. U samozatajnosti i skromnosti, kako ne bi dobio privilegije zahvaljujući porijeklu, odbija reći svoje ime i biva proglašen špijunom. Osudio ga je i smjestio u zatvor njegov stric, ne prepoznavši ga. Roko provodi pet godina u zatvoru. Tu i umire. Tek poslije smrti, na prsima tog hrabrog mladića otkriven je znak križa, koji je tu bio od rođenja i rastao zajedno s njim. Po tom znaku konačno su svi shvatili koga su držali zatočenog.

Za vrijeme zatočeništva, redovno ga obilazi anđeo, pružajući mu utjehu u teškim uvjetima i s već narušenim zdravljem. Umire 16. kolovoza i taj datum ostaje kao dan sjećanja na voljenog sveca. Nakon smrti mladog Rocha, anđeo donosi ploču u kojoj je božanskim slovima zlatom uklesana poruka da će svi koji usrdno budu molili svetog Roka za ozdravljenje i zaštitu, biti zaštićeni od teških i zaraznih bolesti, te ju polaže ispod glave mučenika kao jastuk. Za Rochove krvnike to je bio još jedna zakašnjela potvrda o Rochovom porijeklu i njegovoj svetosti.

Posmrtno dobiva sve zaostale časti, veličanstvenu sahranu i priznanje svih čudesnih djela o kojima se već za njegovog života pronosio glas, o čudesnim ozdravljenjima hodočasnika koje je liječio i za njih se molio, o njegovom čudesnom ozdravljanju u osami u šumi, o skromnosti i mučeništvu.

Danas je sveti Rok, Roch, Roque, Roko, Rocco, Rolox, Rroku, Roc, Rochus, Rochas, Pox ili Rokh…. među najomiljenijim i najvoljenijim svecima kršćanskog svijeta.

Sveti Roko stiti nas od kuge gladi i rata. Izmoli za nas kod dragog Boga dobro zdravlje i sreću.