Sjećanje bake Šokice: Advent – Došašće
Advent – došašće. To je onda bio mjesec pun iščekivanja, svi su bili u takvom raspoloženju. Nije bilo adventskih vjenaca ni na vratima ni na sinijama. Nismo tada ni znali za to. Imali smo svoje običaje koje smo poštivali i kojih smo se držali.
Mise Zornice bile su rano i djeca su isto išla na zornicu pa u školu. Bilo je snijega i bilo je hladno, mi u nekim kaputićima i cipelama sa tankim đonovima, promrzli, ali orile se pjesme adventske. Visom leteć ptice male i druge…
Sveta Barbara, 4. 12. Zimski god u mom rodnom selu. Ali ja tamo idem “ugoste” sa tetom i tetkom. Snijega puno, sonik dobar, konjima zvonce oko vrata, paradna orma na njima. Mi u karucama dobro umotani, sicevi pokriveni ponjavcima Pod nogama cigla i crijep koji su se danima grijali u rerni. Teško danas zamislit nešta tako.
Neki su žito sadili na Barbaru, ali većinom se to radi na svetu Luciju.
6. prosinca je sveti Nikola. Uvjek smo volili tog sveca jer nam je donosio darove. Očistili cipele i jednu metnili u penđer. U jutro veselje. Nešta dobila. Večinom su to bila mala licitarska srca, mali konjići i bebe kojima smo kitili krizban. To je tada bilo jestivo. Onda sam dobila “mačke u vreći” salon bomboni umotani u šareni sjajni papir i okusa najboljeg na svijetu. Tim smo isto kitili krizban (bor) . Bila je tu šiba, puno manja od one koju je teta koristila kao odgojnu mjeru.
Uz svetog Nikolu išao je Krampus. To je bila ogromna, ružna spodoba. Nosio je vreću u koju je trpao zločeste i imao je velik lanac kojim je lupao.
Nitko nije vidio svetog Nikolu, ali vjerovala sam da postoji. Ko bi mi inače donio darove. Ali nisam vjerovala da postoji krampus. I onda je došao. Već sam bila u krevetu kad je počeo lupati lancima po vratima. Kad je grubim glasom počeo vikati moje ime pokrila sam se preko glave i molila Boga da je tetak zaklenio vrata. Dugo poslije toga sam mislila da krampus postoji.
Na svetu Luciju sadilo se žito. Na sred tanjurića stavili bi čašu, a okolo žito. Pazili da bude gusto i zeleno jer takva će bit godina. U čašu su se stavile 3 svijeće… crvena bjela i plava. Oko žita trobojnica. Svijeće se pali na Badnjak pred večeru.
Na sv. Luciju djevojke bi na 11 listića ispisale ime po jednog momka, a jedan listić bi ostavile prazan. Savile bi listiće u kutiju. Svaku večer bi jedan listić, ne čitajući ga bacile u vatru. Zadnji listić bi pročitale na Badnjak i druge godine trebala bi se udat za momka koji se zove kako piše na listiću. Ako bi ostao prazan listić znaći da se neće udati te godine.
Teta je pričala da je na njenom listiću pisalo ime Božo. Bio je u selu samo jedan Božo za ženidbu. Pomislila je, pa valjda se neću za njeg udat..
Udala se za Božu, ali ne iz svog sela nego iz Vođinaca. To je nekako odredilo i moju sudbinu puno prije nego sam se rodila. Oni nisu imali djece i doveli su mene u Vođince kad sam imala 2 god. Taj Božo nije bio moj dado… Bio je puno više od toga, dok god je bio živ.
Advent je bio i vrijeme posta. Ne tako strogog kao korizma. Nije bilo svatova u adventu. Išli smo na Zornice, svi su išli na ispovjed. Svećenik je išao ispovjedat po kućama stare i bolesne.
Ali Advent je bio vrijeme iščekivanja i nadanja. Lijep i svečan u to vrijeme, sa svim našim lijepim običajima.
