Partizanska otimačina crkvene imovine i progon časnih sestara iz Tuzle

Vrlo je malo Tuzlaka danas koji znaju da je brdo Ilinčica dobilo ime po sv. Iliji proroku, zaštitniku Tuzle i cijele Bosne, a još manje ih zna da je na istom tom brdu Ilinčica nekad se nalazila crkvica sv. Ilije koju su partizani porušili 1946. godine. Crkvica se nalazila između današnjeg releja i muslimanskog groblja na Ilinčici, a pored nje je bio izvor čudotvorne vode na koji su hodočastili mnogi vjernici kako bi ozdravili iz svih krajeva Bosne i Posavine. Naravno zemljište na kome se nalazila crkvica sv. Ilije je takođe oteto, a u blizini se nalazi i nekoliko masovnih grobišta u kojima su partizani strijeljali brojne žrtve ubijene bez suda i dokazane krivice. Naravno tim ljudima čije kosti još počivaju tamo do dana današnjeg nisu ni obilježena grobišta, a kamoli da se dostojno ukopaju i sahrane. No doći će neka normalna vremena kad će i te duše naći smiraj i biti barem dostojno ukopane.

Uspostavom Titove Jugoslavije svuda su dokinute sve privatne škole, među kojima i škole časnih sestara i ustanove s hrvatskim predznakom. Tako je 1949. ukinut i HKD Napredak u Tuzli te oteta zgrada Hrvatskog doma.

Časne sestre Kćeri Božje ljubavi bile su prognane, ni krive ni dužne, tako da su morale napustiti Tuzlu, Josipovac i Breške, uz zabranu nošenja redovničkog odijela. Samostan časnih sestara na Josipovcu je izgrađen krajem 19. stoljeća. Družba Kćeri Božje ljubavi dobila je na poklon ovo zemljište od Bosanske vlade 1885. godine. Kako je zemljište bilo zapušteno, sestre su ga iskrčile, obradile i postepeno se formirala ekonomija prozvana Josipovac. Na ekonomiji je u rujnu 1886. godine izgrađen samostan „Josipovac“ koji je materijalno pomagao Zavodu Kraljice sv. krunice u Tuzli. Tu je živjelo i radilo desetak sestara. Nedaleko od samostana formirano je i groblje časnih sestara, na kojem počiva 40 časnih sestara, sve one koje su preminule u Tuzli.

Časne sestre Kćeri Božje iz Tuzle istjerane su iz Zavoda Kraljice sv. Krunice, te iz Josipovca, u Slavinovićima kao i iz internata HKD Napredak. Časnim sestrama Kćeri Božje ljubavi komunističke vlasti su tada oteli Kloster, dvije zgrade Konvikta – s velikim dvorištem, te cjelokupno veliko imanje s kućom i školom u Breškama te golemo imanje s povećom kućom na Josipovcu. Zadnji je ostao samostan u Breškama, Emaus, gdje su sestre i kapelicu pretvorile u spavaonicu za sestre iz Tuzle, ali komunisti nisu ni to trpjeli. Opljačkali su samostan, otjerali stočno blago, a sestre prognali. O tome događaju u Breškama kazivala nam je s. Otilija Krämer, misionarka na Kosovu i s. Felicijana Silić, medicinska sestra u Bitolju.

Sestrama je svugdje i sve oduzeto, samo im groblja nisu dirali, ostala su do danas netaknuta. Jer, komunisti su imali strah od posvećenih sestarskih posmrtnih ostataka. Katoličkoj Crkvi u Tuzli su komunističke vlasti u razdoblju od 1945. do 1954. godine otele zemljište i kuću na Trnovcu, danas zvanom Šetalište “Banja” i na Ilinčici dio zemljišta i voćnjaka.

Zatim su oteli prelijepu i veliku dvokatnu zgradu tadašnjeg Župnog stana s tavanom, podrumom i dvorištem. U toj zgradi se danas nalazi Gospodarska komora i to na samom Glavnom trgu slobode, u centru starog grada Tuzle do stare općine koja je skoro srušena. U župnu kuću, tadašnje tuzlanske komunističke vlasti uselili su Odbor AFŽ-a, zatim redakciju lista Front slobode, Invalidsko ugostiteljsko poduzeće, Odbor ratnih vojnih invalida Tuzla dok su svećenicima ostavili svega par prostorija.

Još uvijek Katoličkoj Crkvi nije vraćena njezina imovina, Tuzla je još uvijek pod vlašću istih onih koji su i oteli spomenutu imovinu pa je teško povjerovati da će je isti i vratiti. No nadamo se da će Katolička Crkva svoje tražiti sudskim putem, pa možda dođu bolja i pravednija vremena te se pravdi udovolji.

O Samostanu Josipovac i groblju časnih sestara

Godine 1878. Austro-Ugarska zaposjela je BiH što je stvorile preduvjete za bolji život kršćana. Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler pozvao je, a u Bosnu i Hercegovinu 1882. godine došla je radi osnivanja misionarske službe utemeljiteljica ženske redovničke službe Kćeri Božje ljubavi majka Franziska Lechner. Godinu dana poslije dolaze prve časne sestre na područje Tuzle. Onda su se bavile bavile školstvom i brigom o mladima. Časne sestre su utemeljile sve školstvo u Tuzli, djelovale oko 65 godina sve dok ih bezbožnički i zločinački jugokomunistički režim nije opljačkao i protjerao krajem 40-ih i početkom 50-ih godina 20. stoljeća.

Bosanska vlada 1885. godine darovala je Družbi Kćeri Božje ljubavi Provincije Božje Providnosti zemljište zvano Dragoželj koje se nalazilo dvadesetak minuta udaljeno od središta Tuzle prema Simin Hanu. Zapušteno zemljište časne sestre su iskrčile, obradile, zasadile i postupno se formirala ekonomija prozvana Josipovac.

Samostan je prozvan po poočimu Isusa, svetom Josipu koji u Katoličkoj crkvi zauzima posebno mjesto. Gradnja samostana na ovoj ekonomiji počela je 29. svibnja 1886. godine, a završena 6. rujna iste godine, kad je i blagoslovljen. Blagoslovu samostana nazočila je i Majka Franciska iz Provincije Božje Providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi. U samostanu je živjelo i radilo desetak sestara. Blizu samostana je i groblje časnih sestara, na kojem su grobovi 34 časne sestre preminulih u Tuzli i na Josipovcu. Ekonomija samostana materijalno je pomagala Zavodu Kraljice sv. Krunice u Tuzli, otvorenog 1883. godine.

Groblje časnih sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi na Josipovcu, Slavinovići, Tuzla.

Pored glavne zgrade, časne su imale i kućnu kapelicu. Svećenik im je dolazio iz Tuzle.
Uspostavom Titove Jugoslavije jugokomunisti su prognali nedužne časne sestre Kćeri Božje ljubavi tako da su morale napustiti Tuzlu i Josipovac. Časnim sestrama oteli su golemo imanje s povećom kućom na Josipovcu i nakon 62 godine samostan je prestao postojati. Uz to su časnama zabranili nositi redovničko odijelo. Protjerane časne otišle su u Breške u tamošnji samostan i smjele su ponijeti samo pokretnu imovinu (po nekim navodima, samo jedna kola sijena). Vlasti se nisu zadovoljile ni time, pa su uskoro otjerale časne i iz Brežaka.

Vlasti su samostan proglasile zemljište državnim vlasništvom, a Odlukom Ministarstva poljoprivrede i stočarstva NR BiH, Odjeljenja za agrarnu reformu i kolonizaciju (br. 990/47 od 27. siječnja 1947.), nacionalizirale su ekonomiju i samostan.

Dodjeljivan je raznim subjektima i bio je prenamjenjivan, od školske, preko privredne do stambene namjene. U bivšem samostanu bila je poljoprivredna škola, potom razne poslovne djelatnosti i privatni stanovi. Sve je to dovelo do toga da je zapušten i prepušten samouništavanju. Neodgovarajuće održavanje i nemar doveli su do devastiranja i samostana i ekonomije.

Na osnovi peticije/prijedloga Elizabete Ane Ćosić, FDC, Družba Kćeri Božje ljubavi iz Tuzle od prosinca 2013. godine, pokrenut je postupak za proglašenje samostana Josipovac u Slavinovićima u Tuzli i groblja Josipovac u Tuzli nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

5. studenoga 2014. proglašen je nacionalnim spomenikom BiH u svojstvu povijesnog spomenika. Groblje časnih sestara ne uživa režim zaštite utvrđen ovom odlukom, jer prema Kriterijima za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima nadgrobnici ne ispunjavaju uvjete. Samostan još nije vraćen časnim sestrama. Od 2005. godine Družba sestara kćeri Božje ljubavi u Tuzli sve do danas bezuspješno je nekoliko puta pokušavala u svoje vlasništvo vratiti samostan Josipovac, usprkos svoj dostavljenoj dokumentaciji. Više puta im se pokušavalo reći neistinu da “tu nije bio sakralni objekt”. Na lokaciji Josipovac nalazi se odašiljač, a na nacionaliziranom zemljištu na toj lokaciji bilo je nekoliko objekata među kojima je i jedna zgrada s čak osam stanova, koje su prijeratni korisnici stanova uspjeli otkupiti temeljem odredbe o stanarskim pravima koje su izjednačene s vlasničkim. Časne sestre bore se i s nelegalnom gradnjom puta preko posjeda, zbog čega su se obratile načelniku.

1.  Ivana Jurić Podsjetnici vremena: Samostan Josipovac u Tuzli, lipnja 2015. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)
2. ↑ ^{Jump up to:2,0 2,1} (boš.) Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom, 5. studenoga 2014. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)
3. ↑ Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom, 5. studenoga 2014. (pristupljeno 6. prosinca 2017.)
4. ↑ ^{Jump up to:4,0 4,1} (boš.) Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom i Obrazloženje odluke, 5. studenoga 2014. (pristupljeno 6. prosinca 2017.)
5. ↑ Tuzlarije Tuzlarije – vijesti. Nacionalni spomenik. Pravoslavna crkva i groblje na Trnovcu. 29. travnja 2015., pristupljeno 12. travnja 2016.
6. ↑ (bošnjački) Faktor.ba S. K. :Znate li šta je na listi: Ovo je 13 nacionalnih spomenika Grada Tuzle (FOTO), pristupljeno 12. travnja 2016.
7. ↑ ^{Jump up to:7,0 7,1 7,2} Vecernji.ba Vecernji.ba/ilustracija: Samostan Josipovac, svjedok dolaska prvih časnih sestara u Tuzlu, prepušten zubu vremena, 24. prosinca 2016. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)
8. ↑ Facebook – gradovrh.com Objava 27. listopada 2013. (pristupljeno 24. studenoga 2017.)
9. ↑ ^{Jump up to:9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 9,6 9,7} (boš.) Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK Samostan Josipovac, novi Nacionalni spomenik u Tuzli, 15. prosinca 2014. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)
10. ↑ ^{Jump up to:10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 10,5} Soli komunistickizlocini.net: Partizanska otimačina crkvene imovine i progon časnih sestara iz Tuzle veljače 2017. (pristupljeno 24. svibnja 2017.)
11. ↑ (boš.) Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Samostan “Josipovac” u Slavinovićima. Status spomenika -> Peticija (pristupljeno 6. lipnja 2017.)
12. ↑ Vecernji.ba Zoran Krešić: Krče put kroz posjed časnih sestara u Tuzli, 11. rujna 2013. (pristupljeno 6. lipnja 2017.)