Marko Matolić: POSAVAC ILI POSAVLJAK? IZMEĐU TRADICIJE I POMODARSTVA

Jedna od jezičnih dilema koja često zna prerasti i u prijepor među sugovornicima je kako se zovu stanovnici Bosanske Posavine – Posavci ili Posavljaci? Stručan odgovor pokušali su još sredinom 1993. godine u pisanoj polemici koju su vodili preko stranica Posavskog glasnika dati dr. sc. Marko Babić i prof. Vidan Janjić, zastupajući različita stajališta.

Doktor znanosti, arheolog Marko Babić, zalagao se za korištenje etnika (naziv za stanovnika kakva naseljenog mjesta, kraja, zemlje ili države) „Posavljak“ temeljeći svoje tvrdnje na povijesnoj ispravnosti ovog imena. Tvrdio je kako je ovakav oblik imena stanovnika bosanske Posavine pronašao u brojnim pisanim tragovima, od Novina Horvatzko-Slavonsko-Dalmatinskih iz 1842. godine, preko pisanja Julijana Jelenića iz 1915. godine, do novijih pisanja Krunoslava Draganovića i Ambrozija Benkovića u drugoj polovici XX. stoljeća. Također je tvrdio da etnik „Posavac“ koriste samo ljudi koji nisu porijeklom vezani za Bosansku Posavinu, kao i to da je ovakav oblik u stvari naziv za starinsku rasu goveda te kao takav uvreda stanovništvu Posavine.

Profesor Vidan Janjić zalagao se, pak, za etnik „Posavac“ i njegovo stanovište kretalo je s područja jezikoslovne znanosti. U polemici je dokazivao da je od riječi „Posavina“ pravilno izvesti „Posavac“ dok bi „Posavljak“ dolazilo od „Posavlja“. Isto tako pozivao se na jedinstvo tvorbe etnika u hrvatskom književnom jeziku koji se u većini slučajeva, dakle pravilno, izvode na morfem -(a)nac, -ac (Amerika-nac, Filipinac, Nijemac). Janjić je za oblik „Posavac“ bio i zbog kulturološkog jedinstva Hrvata, većinskog stanovništva Bosanske Posavine, misleći pri tome da bi varijanta „Posavljak“ bila jedna vrsta odvajanja od uobičajenih hrvatskih etnika kao Dalmatinac, Podravac ili Posavac u hrvatskoj Posavini.

UTEMLJENOST TVRDNJI DR. MARKA BABIĆA

U nastavku, u svome članku dr. Babić navodi, između ostalog, i sljedeće: »Etnik, Posavac – Posavci, u literaturi koriste, uglavnom, oni autori koji, ili nisu podrijetlom iz Bosanske Posavine, ili ne poznaju dovoljno povijest toga kraja.«, i na drugom mjestu: » Etnik POSAVAC koristili su do sada, uglavnom, autori koji nisu podrijetlom iz Bosanske Posavine te nisu znali da je taj naziv uvredljiv za tamošnje pučanstvo« […] »jer se izraz posavac koristio za jednu vrstu autohtonog goveda«.

Prvo bih se osvrnuo na drugi dio posljednje rečenice, u kojoj dr. Babić kaže da je izraz „Posavac“ bio uvredljiv za stanovnike Posavine, te navesti, da u povijesnim izvorima dosad nisam naišao na podatak koji bi potkrijepio ovu Babićevu tvrdnju. Nisam čak pronašao niti jedan podatak koji bi iz bilo kojeg razloga osporavao termin „Posavac“. Tvrdnju da je naziv „Posavac“ uvredljiv za stanovnike bosanske Posavine dr. Marko Babić (a nakon njega i šareno jato raznih papagaja) je u stvari preuzeo od bosanskohercegovačkog etnologa Milenka S. Filipovića. Pogledamo li Filipovićevo pisanje u studiji Prilozi etnološkom poznavanju severoistočne Bosne, vidjet ćemo da su to identični stavovi koje Babić iznosi u svom članku: »Stanovnici Posavine su Posavljaci. Oni nerado primaju naziv Posavci, kojim ih zovu ljudi sa strane, naročito školovani, jer Posavci su volovi naročite posavske rase.«

Da riječ „Posavac“ nije bila uvredljivog karaktera kazuju i brojna prezimena koja se javljaju u XVIII. i XIX. stoljeću. Ilirske narodne novine 1836. godine spominju nekog Sigismunda Posavca. Iste novine spominju 1838. godine Ivana Posavca, župnika belskog. Naredne, 1839. godine, spominje se nekakav Stjepan Posavec. Godine 1841. spominje se i nekakav Mirko Posavac. Brođanin Andrija Torkvat Brlić u potpisu jedne pjesme uz svoje je ime dodao i primenku Posavac. Fra Martin Nedić se potpisivao raznim pseudonimima, pa je tako neke svoje radove potpisao i kao Žalovan od Posavine ravne, Đeko od Posavlja, ali i Posavac Bosanski.

Što se, pak, tiče teze da su izraz „Posavac“ koristili uglavnom oni autori koji nisu podrijetlom iz Bosanske Posavine, moram reći da mi se čini neispravna i da se, štoviše, čak može izokrenuti, odnosno, da je puno više primjera gdje izraz „Posavljak“ koriste autori koji nisu podrijetlom iz Bosanske Posavine. Evo nekoliko primjera kako su u prošlosti stanovnike Posavine nazivali domaći, a kako strani pisci.

Fra Martin Nedić, koji je potencirao i afirmirao pojam Posavine u XIX. stoljeću, kaže: »[…] od Save zove se vjetar Savac, ili čovjek Posavac ili Posavljak«. Vidimo da fra Martin, kao sin ovog podneblja, priznaje oba izraza, pa ih čak oba i koristi, često i u istom djelu, a koristi čak i treći izraz: „Posavljani“. Međutim, čini se da izraz „Posavljak“ fra Martin Nedić koristi uglavnom kao stilističko, estetsko sredstvo u službi poetike. Primjerice, u svom spjevu Poraz baša, Nedić, uvjetovan metrikom pjesme, ritmom i rimom, koristi uglavnom izraz „Posavljaci“, dok u proznim razjašnenjima koja prate isti ovaj ep, dakle kada nije sputan pjesničkim normama, koristi izraz „Posavci“ (Posavcima). Izvještavajući o ratnim operacijama Omer-paše Latasa u Bosni 1850. godine, fra Martin koristi sva tri izraza. U dopisu od 14. studenoga 1850. godine on posavske ustanike naziva „Posavljaci“ i „Posavci“: »[…] za njim Tuzla-paša sa Posavljacima […]«, »Posavljaci neznajući za pravo narodah […]«, »[…] konjanici zauzmu Vranduk i 400 Posavacah protieraju […]«. U Narodnim novinama od 23. prosinca 1850. godine objavljena su dva dopisa potpisana fra Martinovom šifrom (jedan je zakasnio pa se objavljuje naknadno). U prvome dopisu fra Martin koristi samo izraz „Posavljaci“, dok u drugom koristi samo izraz „Posavljani“. Izraz „Posavljani“ koristi i u dopisu od 8. travnja 1851. godine. Moguće je da je fra Martin namjerno mijenjao terminologiju kako bi prikrio svoj identitet, jer se u jednom dopisu žaliouredništvu: »Zato oprostite, što ovdašnjih dopisateljah imena nikad nećete moći znati, jer ga podpisati nesmědemo!«

Fra Martinov bratić, fra Bono Nedić, u svom romanu Dva zarobljenika iz 1885. godine, za stanovništvo Posavine koristi isključivo izraz „Posavci“. Isto tako i u opsežnom rukopisu o narodnom životu i običajima fra Bono za stanovnike Posavine koristi jedino izraz „Posavci“. I Stjepan Verković, Ugljarac, pišući fra Josipu Dobroslavu Božiću 1887. godine, u dva navrata stanovnike Posavine naziva „Posavcima“.

Nije zgoreg pomenuti i to kako Stjepan Ivšić, jedan od najpoznatijih hrvatskih jezikoslovaca, u svojoj studiji Današńi posavski govor stanovnike Posavine naziva „Posavcima“.

S druge strane, stanovništvo Posavine u XIX. stoljeću „Posavljacima“ naziva fra Lovro Karaula, rodom iz Livna i fra Blaž Josić, rodom iz Tuzle. Ivan Franjo Jukić, rodom Banjalučanin, stanovništvo Posavine naziva „Posavljanima“. Aleksandar Giljferding bio je sredinom XIX. stoljeća ruski konzul u Bosanskom ejaletu. O svom boravku u Bosni ostavio je i prozne i poetske zapise. U proznim zapisima, koji su pisani na ruskom jeziku, Giljferding stanovnike Posavine naziva „Posavincima“ (Посавинцы, Посавинцевъ), dok ih u pjesmama, koje su pisane srpskim jezikom, naziva „Posavljacima“ (Посавляк, Посавляци). Ahmed Aličić, povjesničar iz Nevesinja, u svom djelu Pokret za autonomiju Bosne u tekstu koristi izraz „Posavci“, dok u registru imena iste te knjige, taj pojam svrstava pod imenom „Posavljaci“, navodeći stranicu na kojoj se spominje izraz „Posavci“, dočim izraza „Posavci“ u registru nema. Izraz „Posavljaci“ koristi i fra Ljubo Hrgić, rodom iz Zenice, u svom putopisu Putovanje bosanskom Posavinom 1933. godine. Međutim, ono što je zanimljivo u ovom putopisu je to, da kada fra Ljubo dođe u Tolisu, odjednom koristi drugi etnik – „Posavci“! »A opažao sam, kako silno vole svoju Posavinu rođeni Posavci […].«

Pogledajmo sad, na koncu, pojedine primjere koje sam dr. Babić navodi. Prvi primjer na koji se Babić poziva je članak iz 1842. godine objavljen u „Novinama Horvatzsko – Slavonsko – Dalmatinskim“, iz kojih autor citira: »Posavljaci pa i sami Turci, moraju držati visoku cijenu šljivama, sve dok Mehmed – paša iz Tuzle ne rasproda svoje šljive.«

Povijesna metodologija zahtijeva da za svaku tvrdnju u podnožnoj napomeni navedemo i izvor koji čitatelj može provjeriti. Na žalost, dr. Babić nam je ovdje pokušao podvaliti netočan citat, koji je po svoj prilici preuzeo iz nekog historiografskog djela, a ne iz povijesnog izvora. U originalnom povijesnom izvoru riječ „Posavljak“ se uopće ne spominje. Citat u originalu glasi: »Ovih danah otidem u Rajevo-selo na skelu, da suhih šljivah i šišaricah kupim. Tu se sastanem s jednim Turčinom iz Bèrčke (u Bosni), koi me pozove, da prěko Save predjem i njegove šljive u magazah pogledam. Predjem s latovi u Bèrčku, vidim espap i za cěnu zapitam. Nu ova mi se vèrlo velika učini i zato upitam Turčina: Ago, zašto tako skupo šljive dèržite, kad ih i onako nitko nekupuje. Turčin mi odgovori: Moj tèrgovče, mogao bi ti i ja i drugi šljive jevtinie dati, ali nesměmo, jer s glavom se igrati nije šala. Ima u našeg Memed-paše iz Tuzle mnogo šljivah, pa dok on svoje nerazproda, mi naše precěnjivati moramo; jer pèrvi, koi bi prie njega prodao, glavom bi platio.«

Da dr. Babić doista nije konsultirao povijesni izvor, već da je citat preuzeo iz nekog historiografskog konstrukta koji se samo poziva na kontekst povijesnog izvora, može potvrditi i činjenica da se novine na koje se dr. Babić poziva, 1842. godine nisu zvale Novine horvatzsko-slavonsko-dalmatinske, već Ilirske narodne novine. Tek od 1844. godine biti će nazvane horvatzsko-slavonsko-dalmatinskim.

Za razliku od krivotvorenih „Posavljaka“, „Posavci“ se u hrvatskom tisku spominju i ranije, 1839. godine. Hrvatski jezikoslovac Vjekoslav Babukić (1812-1875) spominje ih baš u kontekstu ljudi koji žive uz rijeku Savu: »Polabci zvani, od Labe i po sastavljeno – kano u Ilirii velikoj Pokupci, Posavci, Podravci, Podunavci, Potisci itd.« Naredne godine, kako piše Danica ilirska, je u Križevcima za poklade održana svojevrsna smotra narodnih nošnji među kojima su se mogle vidjeti i žene Posavkinje. Godine 1841. Ilirske narodne novine javljaju: »Ako na naglo udari jug, te se rastopi sněg, to će imat naša jadna bratja Podravci i Posavci lěpe povodnje«. Godine 1845. Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske donose opsežan članak u dva broja pod naslovom Stara tuga i želja Posavacah horvatskih ispod ustja Kupe s ove strane Save stanujućih, u kojem u nekoliko navrata stanovništvo uz Savu naziva „Posavcima“. Andrija Torkvat Brlić iz Broda, veliki prijatelj fra Martina Nedića, piše 1846. godine u Zori dalmatinskoj o Hrvatima i Posavcima.

Listajući novine iz XIX. stoljeća možemo zaključiti, da je najučestaliji naziv za stanovnike Posavine Posavci, dok se izraz Posavljaci javlja čak u manje slučajeva nego izraz Posavljani.

Spominjući Krunoslava Draganovića dr. Babić nije naveo gdje on koristi izraz „Posavljak“, već neodređeno piše: »Etnik POSAVLJAK koristi i sveuč. prof. dr. Krunoslav Draganović (1903. – 1983.) u svojim djelima.« Djela Krunoslava Draganovića danas su dostupna u elektronskom izdanju i samim time lako provjerljiva kroz napredne tražilice. Međutim, na ovakav način uspjeli smo pronaći da dr. Draganović samo jedan puta pominje etnik „Posavljak“, i to u kontekstu koji ne ide u prilog Babićevoj tezi o tome da taj oblik koristi domicilno stanovništvo. Naime, Draganović piše kako su doseljenici u Posavinu »pojas uz samu Savu od Šamca do blizu Brčkoga nazivali (su) Posavljacima.« Draganović, doduše, nigdje ne spominje niti etnik „Posavac“, ali zato njegov otac Petar u jednom sačuvanom rukopisu koristi samo i jedino izraz „Posavci“. Dakle, dr. Krunoslav Draganović nije izraz “Posavac” “pokupio” iz kuće, nego ga je počeo koristiti pod uticajem “učenosti”.

Ambrozije Benković, u djelu Gorice u Posavini koje navodi dr. Babić, stvarno na citiranoj stranici koristi izraz „Posavljak“. I premda sam pregledao i ostala Benkovićeva djela, pa čak i dostupne mi rukopise, nisam pronašao da više igdje spominje etnike „Posavljak“ ili „Posavac“.

I prilikom pozivanja na Julijana Jelenića Marko Babić donosi korektan i točan citat. Jelenić u djelu Kultura i Bosanski Franjevci stvarno u nekoliko navrata koristi oblik „Posavljak“, te stoga možemo smatrati da je to naziv kojeg je on i koristio. Međutim, u jednom pismu koje je Jeleniću uputio fra Jeronim Vladić, a u kojem mu daje neke „istorijske primjedbe“ i ukazuje na „jezične neispravnosti“, Vladić u dijelu pisma u kojem piše o etnicima Bosanac i Bošnjak, navodeći ispravne primjere etnika navodi i primjer Posavac. Inače, Vladić Jelenićev jezik ispravlja na čak 12 rukopisnih stranica, što sugerira da je Jelenić koristio terminologiju po svom nahođenju, a ne po jezičnim standardima ili narodnom, uopćenom izgovoru.

U pogledu korištenja izraza Posavljak u litraturi, mislim da bi ispravnije postavljena teza bila ona, koja bi tvrdila da je ovaj izraz korišten od autora koji su pokušavali „poknjiževiti“ svoj jezik, odnosno, smatrali su izraz „Posavljak“ poetičnijim te su ga stoga i unosili u svoja djela. Oblik Posavljak je u novije vrijeme konstrukt novonastalog hrvatskog jezičkog purizma izvedenog iz starijih poetskih osnova koji nema uporište ni u povijesti, ni u tradiciji, a ni u jeziku. Za sebe ga mogu zadržati oni poluintelektualci koji danas van Bosanske Posavine, preko raznih udruga, platformi i projekata parazitiraju na autohtonoj kulturi Bosanske Posavine, perverzno je krivotvoreći i u drugim, ne samo jezičnim segmentima, zarad svojih sitnih materijalnih interesa i ega.

Marko Matolić

Knjigu možete poručiti klikom OVDJE!