FOTO: Dušni dan – sveta misa na groblju časnih sestara na Josipovcu, Tuzla
Katolici širom svijeta, kao i zajednice koje koriste gregorijanski kalendar, 2. studenoga obilježavaju Dušni dan.
Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.
Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: “Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.” Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.
Sveta misa održana je na groblju časnih sestara Josipovac. Mise su se počele održavati na ovome groblju obnovom i čišćenjem groblja, te nakon dolaska časnih sestara ove Družbe na službu u Tuzlu. Svete mise na Josipovcu održavaju se dva puta godišnje – Na svetog Josipa 19. ožujka po kome ova ekonomija i samostan nose ime, te na Dušni dan. (Više o Josipovcu)
Svetu misu predvodio je župni vikar župe Tuzla fra Dario Džigumović.
U svojoj propovjedi fra Dario kaže: “Dušni dan, odnosno spomen svih mrtvih, neka je vrsta dopune blagdanu svih Svetih. Naš narod je za dan mrtvih naročito vezan te tom prilikom na osobiti način iskazuje svoju ljubav prema svojim pokojnima i iskazuje im svoje štovanje tako što posjećuje i cvijećem kiti njihove grobove. To je dirljiv iskaz vjere u zagrobni život. U to da naš zemaljski život ne završava smrću, nego i dalje traje i da veza s dragim osobama koje su preminule nisu nikada prekinute. Ovih dana obilazimo grobove naših dragih pokojnika. Groblje, mjesto žalosti i prolaznosti, za vjernike postaje mjesto ufanja i vjere u uskrsnuće, u proslavu pokojnika. Ova pretvorba mjesta žalosti u mjesto ufanja vidljiva je i po samom vanjskom obliku. Groblje je poput vrta mali raj mira u nemirnom svijetu, te tako znak samog novog života. Groblje kao mjesto ufanja – to je kršćansko gledanje. Tu je primjenjena vjera u uskrnuće, vjera koja nam širi novo obzorje, omogućuje veliki i utješni pogled u širinu vječnoga života. Grobovi nas u isti mah ispunjuju i žalošću. Žalost ne treba potiskivati. Ona je stvarnost. Nju trebamo prihvatiti. Pogledom u širinu žalost se postupno pretvara u radost. Otvara nam oči za danas, a naravno i za sutra. U pokojničkom predslovlju molimo: U Kristu nam zasja nada blaženoga uskrnuća koji tuguje zbog neizbježne smrti. Njih neka tješi obećanje buduće besmrtnosti jer tvojim se vjernima Gospodine život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemaljskog boravka, stječe se vječno prebivalište nebesima. Tako je poruka groblja mnogostruka. Podsjeća nas na smrt, a isto tako i na vječni život. Govori nam o našem sadašnjem životu, potiče nas da mislimo na prolazno i neprolazno. Poziva nas da ne izgubimo cilj iz svoga vida. Nije važno ono što imamo, nego što pred Bogom i za ljude jesmo. Groblje nas poziva da tako živimo, da nikad ne ispadnemo iz zajedništva svetih. Poziva nas da u životu uvijek tražimo ono i budemo ono što može opstati u času smrti i u samoj vječnosti.
Danijel Marković/HT portal/bitno.net
