Kardinal Stepinac: Na braniku vjere i kršćanske civilizacije

Nakon jednog od prvih susreta sa Stepincem Hurley je zabilježio sljedeće: „Sreća je za Crkvu da njezinu najvažniju stolicu u Jugoslaviji popunjava čovjek tako dobro kvalificiran da vodi otpor protiv progona.“

Brojni stari narodi imaju svoje nacionalne svece zaštitnike. Irci slave sv. Patrika, Nijemci sv. Bonifacija, Mađari sv. Stjepana, Francuzi sv. Martina… Oni su ostavili neizbrisivi pečat u povijesti spomenutih naroda na polju evangelizacije kao i na polju duhovne, kulturne i intelektualne baštine. Kada proučavamo životopise ili istražujemo povijest evangelizacije Europe nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva uviđamo da je veliki broj njih podnio mučeništvo evangelizirajući tada poganske narode. Duboko u svijesti tih naroda i danas živi znanje o važnosti pojedinaca i vrijednosti njihova naslijeđa što obilježavaju na njima svojstven tradicionalni način koji je danas, možemo slobodno reći, mutirao do te mjere da nema gotovo nikakve poveznice s onim izvornim i duhovnim.

Hrvati katolici diljem svijeta ovih dana proslavljaju spomendan blaženog Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika koji je svoj ovozemaljski život završio 10. veljače 1960. Od izricanja presude na montiranom procesu 11. listopada 1946. taj katolički prelat godinama je kopnio. Jedan od bitnih, ali ne jedini, uzroka njegove smrti leži u dokazanoj činjenici da je otrovan u ranoj fazi svoga uzništva u jugoslavenskim kazamatima. Njegova mučenička smrt začeta „iz mržnje prema vjeri“ bila je proces koji je trajao oko 14 godina.

Dok su prethodno istaknuti sveci mučenički ili prirodno umirali evangelizirajući, Alojzije Stepinac ubijan je braneći od otpada evangelizirano stado hrvatskoga naroda u njegovoj nedavnoj povijesti. Zato gotovo da i nema danas hrvatske katoličke župe koja na ovaj ili onaj način ne obilježava njegov spomendan. To blaženika mučenika stupnjevito postavlja na najistaknutiju poziciju u hrvatskome narodu. Tako iz godine u godinu Stepinčevo postaje sveopći vjerski i nacionalni događaj „Crkve u Hrvata“.

Veliki broj činjenica nepobitno svjedoči o njegovim herojskim vrlinama koje je mučeništvo okrunilo, podiglo na oltar i uvrstilo u liturgijski kalendar. Dokumentacija i dokazi o njegovu djelovanju u vihoru Drugog svjetskog rata su velikim dijelom objavljeni u brojnim svescima i publikacijama dok će budućnost vjerojatno donijeti nove i još uvijek javnosti nepoznate povijesne činjenice koje će dodatno potkrijepiti postojeće.

Montirani proces podržan falsificiranim dokazima i kasnijom sustavnom propagandom nametnuli su još i danas sveprisutni narativ u vezi djelovanja i Stepinčeve povijesne odgovornosti tijekom Drugog svjetskog rata. Povijesne i dokumentirane činjenice stoje nasuprot pučkoj predaji njegovih protivnika čiji je glavni argument danas izražen u jednostavnoj formulaciji „nije učinio dovoljno“. Međutim, vrela koja govore koliko je učinio za progonjene Židove, Rome, Srbe, Hrvate i sve druge obespravljene nižu se u svescima i dakako nadilaze protuargumentaciju. Dok se i danas polemizira koliko i što je učinio ili mogao učiniti za progonjene na području Nezavisne Države Hrvatske ispod radara nam prolaze bitne i važne stvari o ovome mučeniku koje bi danas mogle biti vrlo aktualne.

Falsificirani dokazi korišteni na montiranom procesu imali su za konačni cilj ukloniti Alojzija Stepinca sa stolice zagrebačkog nadbiskupa i prvaka Crkve u Jugoslaviji. Razlog i konačnu nakanu za takvu povijesno pravnu avanturu treba tražiti malo dublje. Alojzije Stepinac stajao je na strani učiteljstva Crkve u pogledu marxističke materijalističko-ateističke filozofije i doktrine. Crkva je to učenje osudila još 1937. enciklikom pape Pija XI. Divini Redemptoris te ga proglasila nespojivim s katoličkom Objavom i učenjem. Upravo su jugoslavenski komunisti tražili od Stepinca da pripadnike Rimokatoličke Crkve odvoji od Rima i osnuje nacionalnu Crkvu po uzoru na autokefalne pravoslavce. Time bi dobili jednu vrstu organizacije unutar prirodnih državnih granica s kojom bi se sporazumijevali i institucionalno ju kontrolirali. Danas je jasno kako Stepinčev slučaj nije bio obračun s jednom istaknutom osobom nego u konačnici s Katoličkom Crkvom. Njegovo beskompromisno odbijanje takvoga prijedloga, postojanost u katoličkom učenju i vjernost Svetome Ocu na koncu su dovele do režiranja cjelokupnog procesa u koji su uvedeni falsificirani dokazi i narativ koji je i danas operativan u njegovu slučaju, a preko njega se indirektno „servira“ Katoličkoj Crkvi. Kako ove rečenice ne bi ostale bez pokrića u pomoć pozivamo krunskoga svjedoka vremena i procesa. To je tadašnji regent Apostolske nuncijature u Jugoslaviji, američki biskup mons. Joseph Patrick Hurley. On je poznavao Alojzija Stepinca, susretao se s njime prije uzništva, tijekom procesa i poslije izricanja presude u jugoslavenskim kazamatima.

Vatikanski Arhivi čuvaju njegove izvorne bilješke koje dokazuju prethodno iznesene tvrdnje a ovdje će biti doneseno nekoliko koje nam potvrđuju prethodno iznesenu tvrdnju.

Nakon jednog od prvih susreta sa Stepincem Hurley je zabilježio sljedeće: „U nadbiskupu Stepincu katolici u Nadbiskupiji i u cijeloj zemlji imaju dostojnog prvaka. On je duboko pobožan, istinski privržen Svetoj Stolici, razborit u savjetu i hrabar pod konstantnom opasnošću. Zdravstveno stanje mu je dobro, iako bi bilo previše reći da nije patio od neke nervoze zbog stalnih napada na njega i dugotrajne zatvorenosti u svojoj kući. On uživa poštovanje i povjerenje onih biskupa s kojima sam imao priliku razgovarati. (…) Sreća je za Crkvu da njezinu najvažniju stolicu u Jugoslaviji popunjava čovjek tako dobro kvalificiran da vodi otpor protiv progona“[1]. Ove riječi oslikavaju dojam američkog prelata koje je zabilježio u travnju 1946. dok je propitivao stanje u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Tako čvrstom i neustrašivom Stepincu papa Pio XII. poslat će više ohrarujućih poruka u kojima ga motivira da izdrži dozivajući mu u svijest povijesne zasluge hrvatskoga naroda kao „Antemurale Christianitatis“. Na te riječi Stepinac je jednom poručio Svetome Ocu da: „(…) Njemu obnavlja odanost kako će hrvatski katolici, u zajedništvu sa Svetom Stolicom, podnositi sve, ako bude potrebno, čak i smrt za Kristovu vjeru“[2]. Nije prošlo dugo vremena dobio je priliku da potvrdi izrečeno tijekom montiranog procesa koji je započeo u rujnu a završio izricanjem presude 11. listopada 1946.

Nakon jedne od posjeta uzniku Stepincu u lepoglavskom zatvoru Hurley je zapisao sljedeće: „Što god pretrpio i što god preostalo pred njim, prihvatit će to u duhu svog Učitelja. Njegovo držanje u zatvoru je isto kao i na Sudu, ljubazno, dobrotvorno prema svima, ali beskompromisno čvrsto. Zamolio me da kažem Svetom Ocu da je spreman odslužiti šesnaest ili šezdeset godina zatvora, te da je spreman i na samu smrt, ako to bude potrebno za obranu vjere u njegovoj ljubljenoj zemlji. U njegovu govoru osjeća se da je duboko zabrinut samo za dobrobit i sigurnost svojih svećenika i vjernika. Kad sam mu rekao o dubokom i energično aktivnom zanimanju Svetog Oca i sveopće Crkve za njega, te o svjetskoj ogorčenosti zbog njegove presude, bio je vrlo ohrabren. I dalje je uvjeren da je u Hrvatskoj u tijeku presudna bitka za kršćansku civilizaciju i da moramo upotrijebiti sva sredstva koja su u našoj moći da tu bitku dobijemo“[3].

Ova kratka svjedočanstva oslikavaju nam više stvari koje trebaju poznavati kako hrvatski, tako i drugi katolici o blaženom mučeniku Stepincu:

1. Njegov proces dio je šire ideološke borbe i revanšizma prema Katoličkoj Crkvi zbog njezine osude marxističko-ateističke filozofije i ideologije.
2. Njegovo uvjerenje je bilo da se u Hrvatskoj vodi bitka za budućnost kršćanske civilizacije gdje su hrvatski katolici s njime na čelu pozvani da opravdaju naslov „Antemurale Christianitatis“
3. Stepinac je primjer nepokolebljive vjerenosti Kristu, Objavi, Katoličkoj Crkvi, Svetome Ocu i crkvenom učiteljstvu.
4. Ljubav prema Crkvi i vlastitom narodu ne isključuju jedna drugu jer je Crkva nadnacionalna.
5. Svojom uzničkim životom, beskompromisnom čvrstoćom i mučeničkom smrću Stepinac je najvećim dijelom zapriječio infiltraciju ateističko-materijalističke ideologije u svome stadu.

Danas nitko ne ispituje Patrikovu, Bonifacijevu, Martinovu ili Stjepanovu svetost za razliku od Stepinčeve koja je višedecenijski objekt propitivanja pozvanih i nepozvanih. Nitko se ne pita je li možda Patrik, Bonifacije, Martin ili Stjepan mogao učiniti više, bolje i drugačije. Dok su, kao mali primjer, navedeni sveci štovani u pojedinim narodima jer su ih evangelizirali, ne bi bilo preuzetno reći kako je Alojzije Stepinac u suvremenoj povijesti svojim životom i primjerom od otpada obranio kako katoličke sunarodnjake, tako i druge.

Stoga kao katolici pozvani smo na nasljedovanje primjera svetaca te da molimo za njihovo posredništvo kod Gospodina. Suočeni danas s infiltracijom svjetonazora inspiriranih materijalističkom i ateističkom filozofijom trebamo na poseban način moliti zagovor i nasljedovati primjer blaženog kardinala Alojzija Stepinca kako bismo ostali vjerni Kristovoj Crkvi s Petrom na čelu, sačuvali i izgrađivali kršćansku civilizaciju, živjeli i branili vrjednote pod cijenu javnoga linča, pa čak i života. Stepinčevo nam je podsjetnik da propitamo sebe i svoje vrijednosti za koje smo se spremni žrtvovati. Neka ovih par redaka bude ujedno i poticaj da se odmaknemo od polemike „je li učinio dovoljno ili je mogao više“ te pristupimo iznimno važnom proučavanje lika blaženog Alojzija Stepinca iz perspektive svjetonazorskog i ideološkog nasrtaja agresivnog ateizma na Crkvu.

[1] ASRS, AA.EE.SS., Pio XII, Parte I (1939-1948), Jugoslavia, Pos. 225, f. 208^r: Mons. Joseph Patrick Hurley mons. Domenicu Tardiniju – Stanje zagrebačke nadbiskupije, Beograd, 15. travnja 1946.

[2] ASRS, AA.EE.SS., Pio XII, Parte I (1939-1948), Jugoslavia, Pos. 225, f. 489^r: Mons. Joseph Patrick Hurley mons. Domenicu Tardiniju – Posjeta regenta mons. Stepincu, Beograd, 19. lipnja 1946.

[3] ASRS, AA.EE.SS., Pio XII, Parte I (1939-1948), Jugoslavia, Pos. 266 (1), f. 764^r: Mons. Joseph Patrick Hurley mons. Domenicu Tardiniju – Posjeta regenta mons. Stepincu, Beograd, 14. listopada 1946.

B.I./kta