81. godina od mučeničke smrti dr. Dragana Dujmušića koji je strijeljan od strane partizana
Početkom svibnja 1926. godine upravu župe Morančani preuzeo je o. Anto Dujmušić, dotadašnji profesor vjeronauka (kataheta) u tuzlanskoj Gimnaziji. Dužnost katahete u Gimnaziji te godine preuzeo je njegov brat, svećenik dr. Drago Dujmušić. Rođen je 19.9.1899. godine u Polju kod Travnika. Gimnaziju je završio u Travniku, a bogoslovske znanosti u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 12.3.1922. godine. Mladu misu je rekao u Tuzli 25.3.1922. godine. Slijedeće godine preuzima dužnost katehete u Gradskoj osnovnoj školi. Stanuje sa svojom sestrom Lucijom u župskoj kući i često pomaže u crkvi.
U arhivskim dokumentima o njemu nalazimo samo rješenja o njegovom namještenju, platnim razredima i listove o ocjenjivanju gimnazijskog osoblja. Tako npr. za godinu 1942. u njegovom ocjenjivačkom listu stoji: „Prema đacima dosta blag. Traži red i stegu. Ističe se u tjeranju svojih učenika na vršenje vjerskih dužnosti. Susretljiv i druželjubiv.“
Jedan od najaktivnijih kulturnih poslenika i promicatelja hrvatske kulturne baštine u Tuzli. Sve do svoje tragične smrti bio je predsjednikom „Napretka“ u Tuzli, a istovremeno je do kraja angažiran u Hrvatskom domu, Hrvatskom pjevačkom društvu „Majevica“, u društvu „Hrvatska žena“ i u „Pogrebnom društvu sv. Ante“. Bio je član akademskog društva „Stadler“, osnovanog 1895. godine u generaciji poznatih kulturnih radnika i književnika kao što su Šarić, Alaupović, Kabmer, Čekada.
U oblikovanju duhovne svijesti jednog naroda, koja obuhvaća kako kulturnu tako i onu političku stranu, nezaobilazna je uloga vjere, izražena kroz nastavu vjeronauka i vjerskih organizacija. Jedan od najvećih promicatelja tih aktivnosti je bio dr. Drago Dujmušić. Pored vjeronauka predavao je hrvatski i francuski jezik.
O moralnom liku Dujmušića, Meša je Selimović u svojim „Sjećanjima“ pisao sa puno oduševljenja i divljenja. „Taj mag…“, reći će Meša.
„Sjećam se, i danas ga vidim u mislima, kako stoji pred nama, teško objašnjiv razlog našeg stalnog oduševljenja, uvijek nasmiješen, sa blistavo čistim svećeničkim kolirom ispod crnog sakoa, nikad tužan, ni mrzovoljan, nikad nervozan i nestrpljiv, uvijek tu radi nas, …“ (M. Selimović: „Sjećanja“)
Znajući tajnu vladanja dječjim dušama, duhovni eho Dujmušićeve riječi rezultirao je na pedagoško katehetskom planu krajnje impresivno.O tome M. Selimović kaže: „Poslanstvo Isusa Hrista, svejedno da li se naziva Isus Hrist, Isus Krist ili Isapejagamber, to je najljepši i najplementiji simbol koji je čovječanstvo stvorilo. Otkako mi je dr. Drago Dujmušić ukazao na njegovu ljepotu, sve do danas – mada već odavno ateista – nisam otkrio ništa ljepše i sadržajnije: čovjek koji svojom patnjom iskupljuje grijege drugih ljudi – to je grandiozna moralna i poetska slika najvećeg humaniteta, i ostala je neokrnjena bez obzira na sve devijacije hrišćanstva“.
Politički je bio orjentiran protiv komunizma iz razumljivih razloga katoličke vjere i širenja hrvatske nacionalne svijesti. U Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS), koja je u to vrijeme bila po političkoj moći druga politička stranka u Tuzli, žestoko se suprostavljao ateiziranom i boljševičkom obojenom dijelu te stranke (Preka, Begić i drugi iz tzv. Lijevog krila).
Dolaskom partizana u Tuzlu biva uhićen, a potom pušten na slobodu, da bi iznenada bio uhićen i streljan na osnovu presude Vojnog suda 17. divizije u Tuzli 7. listopada 1943. godine. Bio je kriv, između ostalog, što je 28. i 29. lipnja 1939. organizirao Euharistijski kongres u Tuzli. Sahranjen je na groblju u Par Selu.
Tekst. M. Franković
Foto: Danijel Marković
