“Žalosna svadba ” – priča iz XIX. stoljeća
Sjetih se jedne stare priče koju su možda neki od vas čuli, ali nikada ovako opsežno, a koju mi davno ispriča moj pokoojni djed Avgustin.
Piše: Josip Lelić
Prema iskazu moga djeda, ista se desila koncem 1800. godine, a istu mu je ispričao njegov djed. Priča počinje tako što je 1800. i neke godine bila tako jaka zima da se rijeka Sava debelo zaledila.
Kako ljubav ne poznaje granice, a hladna zima ne može biti prepreka za ljubav, jedan mladić zaželi baš u te dane da se ženi.
Radilo se o jednom mladom graničaru iz Županje. Mladi graničar zaljubio se u djevojku iz nekog sela Bosanske Posavine.
I kako je to bio red i običaj zaručio on nju.
Spremiše se svatovi .
Okitiše se konji, kočije i pokoje sanke te vesela povorka krenu.
U prvim kolima sjediše otac i majka, potom kum i kuma, a za njima brojna rodbina i prijatelji. Svatovi okićenim kolima i saonicama krenuše po curu.
Pošto se Sava zaledila skela nije mogla prometovati pa veseli svatovi odlučiše da Savu prijeđu kolima preko leda.
Brzo, ali oprezno to i učiniše i sretno se uputiše put djevojačke kuće.
Nakon ručka i vjenčanja veseli i pomalo popiti svatovi uputiše se istim putem nazad mladoženjinoj kući gdje će se nastaviti slavlje.
Kada su došli do smrznute rijeke Save već se noć spuštala. Kako nisu bili sigurni u kom smjeru ići, graničari na županjskoj obali zapališe vatru, kao orjentir, kako bi svatovima označili put.
Na nesreću kako je već bio mrak nitko nije primjetio da su okovani točkovi šokačkih kola, opasno oštetili debelu ledenu koru koja je dobila pukotine cijelom širinom.
Nakon što uočiše vatre s druge strane devet kola prepunih veselih svatova krenuše na svoje poslednje putovanje.
U predanju se spominje da je bilo oko stotinu svatova. Veseli svatovi krenuše bezbrižno pjevajući i nazdravljajući ne svjesni svoje sudbine. Tamburice i violine odjekivaše ledenom Savskom obalom.
Pod topotom konjskih kopita na sred Save počne pucati led. Prvih nekoliko svatovskih kola pređe preko napuknutog leda, a da ništa ne primjetiše, a od pjesme i cike ne čuše zlosutno pucanje leda.
U tren oka led popuca te brza Sava zagrli u svoj smrtonosni zagrljaj zadnja troja kola i povuče zajedno sa svatovima u hladne mračne dubine. Stravična njiska konja i zapomaganje ljudi razli se Posavinom.
Graničari te ostali svatovi potrčaše u pomoć, ali za dvadeset i tri duše svaka pomoć bijaše prekasno. Veselu pjesmu i ciku u čas zamijeni plač i vriska ožalošćenih.
Nažalost priča ima tužan kraj, a legenda kaže da je trinaest svatova mrtvo pronađeno, dok deset svatova nikada nije pronađeno, a među njima i mladoženja.
Na koncu ove priče djed mi reče:
“Ovo je samo dokaza da nam je smrt bliža od kragne za vratom” .
Tekst sam posvetio tragično stradalim svatovima te mojem pokojnom djedu koji mi prenese mnoge priče i legende.
Da se ne zaboravi !
