𝐏𝐔𝐓𝐎𝐏𝐈𝐒 𝐒 𝐌𝐋𝐉𝐄𝐓𝐒𝐊𝐎𝐆𝐀 𝐎𝐓𝐎𝐊𝐀 𝐍𝐀 𝐎𝐓𝐎𝐊𝐔

Na Mljetu se, usred Velikoga jezera okružena borovinom, rijetkim ostacima vegetacije izvorne mediteranske prašume odnosno gustim niskim raslinjem te dugim šetnicama i stazama za bicikliranje, ponad vodne površine izdiže otočić Svete Marije. Osim što cjelokupan krajobraz oduševljava prirodnom ljepotom i prostranošću, s gotovo 1,5 km četvornih jezerske površine, zaljubljenici u arhitekturu, prije svega onu drevnu sakralnu, ovdje će zbilja doći na svoje.

Piše: Darko Juka

Benediktinski crkva i samostan, izgrađeni u 12. stoljeću (neki nas zapisi vraćaju čak do stoljeća 7. i spominju dolazak trojice redovnika s ”talijanske mamuze”, rta Gargano, gdje je bilo središte benediktinskoga reda iz Pulsana) na otočiću usred otoka, današnje su završne obrise dobili nekih četiri-pet stoljeća poslije početne izgradnje. U 13. je stoljeću, naime, uz crkvu podignut zvonik, kasnije zamijenjen predvorjem ponad kojega je u razdoblju renesanse izdignuta obrambena kula, a pred njim i renesansni trijem iz kojega se danas ulazi u crkvu i samostan.

Crkva, posvećena Svetoj Mariji, najskladnije je i najcjelovitije sakralno zdanje u Hrvatskoj u skupini jednobrodnih građevina s kupolom u četvrtastomu tijelu. Također, izdvaja se i samom veličinom kupole, kao i trodijelnim svetištem. Oblikom neodoljivo podsjeća na onodobna bizantska crkvena zdanja, makar je u svim pojedinostima razvidan romanički utjecaj. Uz crkvu je, u 16. stoljeću, izgrađen renesansni samostan, s tri rastvorene razine.

Cjelokupno zdanje s izvana više ostavlja dojam velikaškoga dvorca negoli crkvenoga prostora, napose i zbog kula koje su ga preinačile u snažnu utvrdu s ciljem obrane od Turaka, ali i gusara koji su harali tim područjem prije pet stotina godina. U 17. su stoljeću, naime, obitelj Gundulić i Dubrovačka Republika pomogli izgradnju čvrstih zidina, zbog čega je na trijem i postavljen plemićki grb Gundulića iz čijega je krila potekao i veliki Ivan Dživo Franov, podarivši nam bezvremensku Odu slobodi.

Veliko jezero, s najvećom dubinom od nemalih 46 m, široko 1 i dugo (najudaljenijim točkama) 2,5 km, s otvorenim je morem izravno spojeno dugim kanalom, na mjestu koje se zove Veliki most, a gdje su 1400 i neke benediktinci napravili mlinicu koju su pokretale snažne morske struje koje, kroz plimu i oseku, izmjenjuju smjer, regulirajući jezerski vodostaj. Upravo su taj most i ostaci mlinice razneseni 1958. godine kako bi Titova jahta mogla uploviti u jezerske vode, pošto je jugoslavenski maršal razmatrao i mljetski benediktinski samostan za svoju središnju jadransku rezidenciju, za koju su poslije odabrani Brijuni. Veliki je most ponovno izgrađen tek 2016. godine.

Ostajući bez daha dok pristajete na Svetu Mariju, usred Nacionalnoga parka Mljet, krećete se kružnom stazom toga otočića čijih 200 m dužine i otprilike 120 m širine prehodate u svega dvadesetak minuta tijekom kojih se pojačava žamor iznikao iz oduševljenja skladom prirode, dalmatinske makije, surova kamenjara i na njemu poniklih kaktusa i agava, nekoliko kapelica, drevnih grobova i kamenih križeva. Vrhunac je, nakon rimskih iskopina, samo monumentalno zdanje u koje ulazite pogledavajući na dugu terasu koja se otvara prema širokomu vodnom prostranstvu. Svjesno ili nesvjesno zanemarujući uznemirujuće sudbine drevnih naseljenika, zavidite svima koji su se budili, provodili dane i lijegali na počinak uz taj nezamjenjiv pogled.

A onda… Prvim zakoračajem u crkvu, sva priča prestaje, žamor sasma iščezava, hod se usporava, tijelo se nagonski povija u pokornički položaj, odgovarajući na duhovno iscjeljujuće srednjovjekovne gregorijanske napjeve koji se, s vješto skrivena razglasa, razliježu drevnim kamenitim zdanjem. Raskoš nevelikoga žrtveničkog prostora, urešenoga ikonama koje podsjećaju na vremena crkvenoga jedinstva Istoka i Zapada, i mnoštvo upaljenih svijeća u crvenim svijećnjacima-čašicama kroza koje plamen postiže vizualni dojam topline unutar hladnih kamenih blokova, poziva vas pognuti glavu, sklopiti ruke, i izgovoriti ”Oče naš…”, uza sve molitvene nakane koje vam u tomu trenutku umom prolaze.

Opet, priča za sebe nadsvođeni je crkveni trijem, s masivnim drvenim vratima i spojem triju vrsta kamena u različnim razdobljima izgradnje zidova i stropa, s latinskim napisom uklesanim u gornjoj kamenoj vratnici. No, sudbina mu je potresna, gorka… Slomom fašističke Italije koja je u Drugomu svjetskom ratu okupatorski okrutno gospodarila i ovim dijelom Jadrana, 13. su rujna 1944. na Mljet došli partizani, da bi upravo na otočiću Svete Marije, upravo na tomu crkvenom trijemu, okrutno mučili i pobili zatečene don Karolyja Kissa, Ivana Čumbelića, Katu Hajdić, Petra Matana i Marinu Sršen čija imena opominju s tamošnje spomen-ploče.

Benediktinski je red u ilirskim provincijama ukinula francuska okupacijska vlast 1808. godine, kada prestaje s duhovnim radom i ovaj samostanski kompleks koji otad propada. Kratko ga vrijeme koriste pijaristi, potom isusovci, nakon kojih ga nasilno preuzima državna šumarija, da bi ga Jugoslavija, nakon omanjega pokušaja restauracije iz 1948. godine, 1960. preinačila u hotel čija su tri desetljeća djelovanja značajno i nepovratno narušila izvorni izgled samostanskoga zdanja. Kompleks je 1998. vraćen Katoličkoj crkvi i u vlasništvu je Dubrovačke biskupije. Otad traju obnoviteljski radovi za koje možete ostaviti i svoj milodar.

U složenomu mitu vezanom za Mljet i sedmogodišnje zatočenje antičkoga junaka Odiseja upravo na njemu, krije se jedno od mogućih vrela današnjega imena otoka, i to u imenu starogrčke nimfe Melite. U dubokomu uvjerenju da je gordi Stradun najskuplji, na otočiću Svete Marije, u tamošnjemu ugostiteljskom objektu nazvanomu po Meliti prije odlaska izdvojih 28 kn za šalicu kave… Ali, eto, nije svaki dan kava na otočiću usred otoka…