VIDEO: Propovijed uz četvrtu korizmenu nedjelju

Na stranicama Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kroz korizmeno vrijeme možete pratiti nedjeljne propovijedi koje je priredio prof. dr. vlč. Dubravko Turalija. 

Propovijed uz četvrtu korizmenu nedjelju snimana je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova.

---

Četvrta korizmena nedjelja

Prvo čitanje Jš 5,9a.10-12

U one dane: Reče Gospodin Jošui: “Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.” Izraelci se, dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu više imali mane, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske.

……………………………

Stari Egipat je malenim susjedima bio stalna noćna mora, ali i trajna tajna ljubav. U nj su se često zagledali, čeznući za njegovim ugledom, kulturom, folklorom, mudrošću, medicinom. Još je grčki Homer u svojem velebnom djelu “Odiseja” u 7. st. pr. Kr. istaknuo egipatsku medicinsku izvrsnost.

Nije onda ni čudo što se narod Božji tako vezao uz Egipat. Koliko god ih je ovaj pritiskao i tlačio toliko se izabrani narod namotao na njegovu osnovu, da se tijekom boravka u pustinji više puta želio vratiti nazad u Egipat. Taj iskrivljeni suodnos jačega koji maltretira slabijeg i slabijeg koji se svejejedno vraća svojemu despotu, Mojsijev nasljednik Jošua naziva sramotom koja je predugo opterećivala Boži narod. Od nasilnog Egipta treba bježati, a ne vraćati se u nj – kaže Jošua u prvom čitanju – jer njegov vanjski luksuz, blještavilo i zavodljivost djeluju kao opijum koji ne izgrađuje nego poput crvotočine rastače sve ono duhovno i čedno u ljudima.

Oslobodivši se egipatskog zlostavljanja narod je trebao prijeći dvije velike barijere, dvije velike katarze, dva velika pročišćenja. Prvo je bilo na početku – a to je Crveno more – a drugo na kraju njihova hoda pustinjom – a to je rijeka Jordan. Ukoračivši u obećanu zemlju Kanaan, narod je došao u Gilgal – prvu postaju obećane zemlje. Gilgal je tako i postao poznat po svojim ulascima. To nije bio samo grad u koji je Jošua prvo uveo narod u obećanu zemlju, nego je kasnije u tom mjestu zakraljen i prvi izraelski kralj Šaul, tu je on i raskraljen, a na istome mjestu pomazan je David za pravoga kralja Izraela. Ali prvo čitanje nam svjedoči da je u Gilgalu izvršeno i prvo obrezanje sve muške čeljadi koja je rođena u pustinji, a poslije toga proslavljena je i prva Pasha u obećanoj zemlji koja je pala baš u prvome mjesecu avivu ili nisanu. Taj 14. dan mjeseca podsjećao je na onu noć kada se Izrael u Egiptu spremao na put u slobodu. Ta neprospavana, besana noć, u kojoj je anđeo Božji pobio egipatske prvorođence i prisilio faraona da pusti narod, memorizirana je u svetkovini Pashe. Dok je Pasha prisjećanje na izlazak iz Egipta, blagdan Beskvasnih kruhova, koji pada odmah po Pashi i traje cijeli tjedan, podsjetnik je baš na ovo što čitamo u prvom čitanju: ulazak u obećanu zemlju, kada prestaje padati božanska mana s neba i kada je narod po prvi put jeo od plodova obećane zemlje: brzo-spravljeni kruh bez kvasa i prženo zrnje.   

………………………………………………………………………………………………………

Psalam 34,2-7

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,
njegova će mi hvala biti svagda na ustima!
Nek se Gospodinom duša moja hvali,
nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina,
uzvisujmo ime njegovo zajedno!
Tražio sam Gospodina i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite se
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba.

………………………………..      

Ono što opisuje Knjiga Jošuina u prvome čitanju, to rekapitulira ovonedjeljni Psalam 34. Bog je otkrio svoje ime Mojsiju i izveo je Božji narod iz Egipta. Dajući mu svoje ime – Jahve daje Mojsiju svoju kreditnu karticu s lozinkom. Time mu daje sve svoje ovlasti, svoj autoritet i moć da ih pokaže kako pred Božjim prijateljima tako i pred njegovim neprijateljima. Psalam 34., dakle, veliča Boga koji upotpunjuje sve ljudske potrebe. Stoga čovjeku i ne treba ništa drugo osim blizine Božje koja jedina ima snagu i moć svaku dušu pod nebom učiniti sretnom.

………………………………………………………………………………………………………

Drugo čitanje 2 Kor 5,17-21

Braćo: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.

………………………………….

Ono što su posjedovali Hebreji u Starome zavjetu sada, prema Pavlu u 2 Korinćanima, posjeduju kršćani, ali na novi način. U povijesti Izrael je dokazivao svoga Boga silnim znakovima i čudesima protiv drugih naroda. U kršćansko vrijeme Boga dokazuju znakovi međusobnog pomirenja i praštanja. Radi se o novom pristupu, novoj perspektivi koja se najbolje zrcali u primjeru ovonedjeljnog evanđelja po Luki iz glave 15.

………………………………………………………………………………………………………

Evanđelje Lk 15,1-3.11-32

U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: “Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Nato im Isus kaza ovu prispodobu:

“Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.

Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’”

………………………………

Lako je voljeti čestito, uspješno, vrijedno i valjalo dijete, ali je puno teže tim istim ili bliskim žarom voljeti nevaljalo, razočarano, rasipno i problematično dijete. Na isti način, lako je voljeti vrijedne, mlade, krjepke i brižne roditelje, ali treba naučiti jednakom zaufanošću voljeti i problematične, vremešne, mučljive i bolesne očeve i majke. Velika je diskusija tumačȃ, tko je glavni subjekt u 2/2 15. gl. Evanđelja po Luki: otac ili sin? Zapravo, jednaku važnost zauzimaju obojica.

Otac ima dva odrasla sina i prema tradiciji stariji je nasljednik sveg očeva imanja. Taj izabranik bi odmalena bio pripreman i odgajan tako da umnaža očevo bogatstvo i da se sprema za baštinika. Za razliku od starijeg, mlađem se sinu nije pridavala posebna pažnja. On je mogao ostati na očevu imanju ali se imao podložiti bratu ili pak tražiti svoj dio i odseliti se negdje drugdje. Baš to i čini mlađi sin u Isusovoj priči. Zbog toga je i uzet glagol djaireo διαιρέω, koji ne znači pravedno prepoloviti imanje, nego ga razdijeliti. A da je više-manje sve pripalo starijem sinu to potvrđuje i izjava samoga oca koji mu kaže: “…sve moje tvoje je”.

Kada bi mlađi sinovi odrasli, kao ovaj u prispodobi, prvo što bi se u njima probudilo bio bi revolt. Zašto bi sve ovo pripalo najstarijem sinu ili samo jednome nasljedniku? Očito je da je – bez obzira na tradiciju – takva razdioba nepravedna i odluka jednostrana. Za razliku od njih, stariji sinovi ili baštinici imali su razloga biti revni, radini i odani jer sve što rade rade sebi. Zbog toga mlađi sin i prigovara svojemu ocu. Oče, daj mi moj dio pa da ja idem. I otac mu dadne.

Međutim, ubrzo ocu proradi savjest: zelen je, mlad, neiskusan, naivan i ljut. Upast će u loše društvo, iskoristit će ga, prevarit će ga, ostavit će ga, jao ubit će ga – i oca obuzima strah za sina pa se stane kajati i prisjećati svih svojih pogrešnih koraka gdje je svu svoju brigu i vrijeme posvetio starijem sinu, da bi mlađega, posljedično, posve zapostavio. I Sada otac mijenja perspektivu, preobražava se. Umeđuvremenu je mlađi sin upao u loše društvo koje ga je odvelo do krajnjih granica, u poganu bogatu zemlju koja mu je umjesto Zakona ponudila razvrat, a umjesto čestitosti svinjarije. Mlađi sin se posve izgubio i sada umirući prolazi svoju katarzu. “Kakav sam ja to sin”, pita se on? “Moj otac je bio dobar prema meni.” “Moj otac je pravedan prema meni.” “Moj otac mene iskreno voli.”

Dok otac prolazi svoj preobražaj zbog nebrige prema mlađem sinu i dok mlađi sin prolazi svoju katarzu zbog nedovoljnog poštivanja oca, stariji se sin ne mijenja. On je postao čovjek rutine.

Ujutro odlazi čuvati svoja stada i navečer se vraća. Ali se jednoga dana i njegova perspektiva mijenja. Onog časa kada je otac vidio svojeg mlađeg sina kako mu se raskajan vraća izjednačava svoju djecu. Otada je stariji sin jednak mlađemu. Odijeva mlađeg sina u haljinu prvorođenca i stvlja mu prsten baštinika.

Za razliku od oca koji je preplavljen od radosti, stariji sin kipi od bijesa. Krivo mu je na brata i volio bi da se nikada nije ni vratio. Zato mu se otac i čudi pa ne mijenja samo perspektivu prema mlađem, nego i prema starijem sinu: jer dok ovaj radosni događaj u svima budi veselje i sreću, u starijeg brata do izražaja dolazi njegovo pravo lice: skrivena srdžba, nezadovoljstvo, netrpeljivost, prezir, bijes i mržnja. Zbog toga otac i zaključuje: “Da, sve sam predao baštiniku, ali eufranthēnai kai harēnai (εὐφρανθῆναι καὶ χαρῆναι), odnosno ne veseliti se nad bratom koji oživje i ne radovati se nad bratom koji se pronašao i vratio, nisu vlastitosti očeva nasljednika nego očeva protivnika jer Bog kroz perspektivu preobraženog oca, konačno izjednačava sinove, miri ih i nagrađuje jednako. Zbog toga Pavao u poslanici i kaže: “Staro uminu, novo, gle, nasta.”     

IZVOR: Katolička tiskovna agencija