TIŠINA ZVONA, ZLATNI PRSTEN I DIM KOJI GOVORI: ŠTO SE DOGAĐA NAKON SMRTI PAPE?
Vatikan – Srce katoličkog svijeta prestaje na trenutak kucati kada prestane kucati srce Svetog Oca. Jedinstveno u svijetu, samo Katolička crkva ima detaljno propisane korake za smrt svog vođe. A evo kako to izgleda.
ZLATNI PRSTEN LOMI SE – ALI NIJE SIMBOL KRAJA
Kad papa umre, prva osoba koja službeno potvrđuje smrt je kardinal camerlengo, komornik Svete Rimske Crkve. On nježno izgovara papino krsno ime tri puta, a zatim proglašava njegovu smrt. Nekada se koristila simbolična radnja dodirivanja čela srebrenim čekićem i dozivanja imena – danas se to radi mirnije, ali i dalje duboko ritualno.
Zlatni “Ribarov prsten”, simbol papinske moći, potom se lomi – ne iz ikonoklastičkog čina, već kako bi se spriječila bilo kakva zloupotreba pečata. Prsten se prelama posebnim čekićem, a taj čin označava kraj jedne vladavine.
SEDE VACANTE: Prazna Stolica Svetog Petra
U trenutku papine smrti započinje razdoblje sede vacante – vrijeme kada je papinska stolica prazna. Vatikan tada ne vodi papa, nego camerlengo i tročlano vijeće kardinala. Nijedna važna odluka Crkve ne može se donijeti. Sve staje. Dužnosnici koji su služili direktno papi automatski gube svoje funkcije. Papinski Twitter račun se gasi. Pečat se poništava. Svi čekaju.
TIHI GRAD SA ŠAPATIMA O SMRTI
U tihim hodnicima Vatikana, crvena zavjesa biva spuštena na papinsku ložu. Tijelo Svetog Oca izlaže se vjernicima u bazilici svetog Petra. Tri dana traje expositio corporis – izlaganje tijela, uz stotine tisuća hodočasnika koji dolaze iskazati posljednju počast.
KONKALVE: ZATVORENI SVIJET IZ KOJEG SE DIŽE DIM
Nakon devet dana molitvenog bdijenja (novemdiales), počinje konklava – izbor novog pape. Kardinali ulaze u Sikstinsku kapelu, zaklinju se na šutnju, a vrata se zaključavaju. Svijet izvan ne zna ništa dok se dim ne podigne. Crni dim znači: još nema pape. Bijeli dim, uz zvonjavu svih zvona Rima, objavljuje – Habemus Papam! Imamo papu.
JEDINSTVENO U POVIJESTI, UVIJEK SA SJENOM VJEČNOSTI
Nijedna institucija na svijetu ne posjeduje ovakvu koreografiju prijelaza vlasti. Smrt poglavara ne stvara paniku, ne izaziva političku nestabilnost – već priziva tišinu, molitvu i čekanje. U vremenu brzih promjena, Katolička Crkva još uvijek zna kako se korača polako, ozbiljno i – s pogledom prema vječnosti.
