Sveti Jure i sveti Ilija u pučkoj pobožnosti katolika u Bosni i Hercegovini

Dok se sv. Jurju moli za zaštitu stoke i poljoprivrednih kultura, kod nebeskog zaštitnika Bosne, sv. Ilije, proroka, u pobožnosti i predodžbi katolika ove zemlje malo je molitava za zagovor. Upravo to je jedna od bitnih razlika u štovanju sv. Ilije u odnosu na druge svece

Sveti Jure (Juraj), mučenik, i sveti Ilija, starozavjetni prorok, dva su zaštitnika Bosne i Hercegovine. Sveti Jure bio je prvotni patron do 26. kolovoza 1752. od kada je to postao sv. Ilija. Naime, navedenog datuma stigao je pozitivan odgovor Svete Stolice na pismo kojim je biskup fra Pavao Dragičević tražio da sv. Ilija postane prvotni nebeski zaštitnik Bosne i Hercegovine. O motivima koji su nagnali biskupa Dragičevića tražiti promjenu zaštitnika može se samo nagađati jer je nedostupna originalna prepiska koja se nalazi u vatikanskim arhivima. Je li tada ili kasnije nastala priča u kojoj su navodno izaslanici došli Papi u Rim da preporuči i odabere sveca zaštitnika Bosne i Hercegovine? Priča kazuje kako im je Papa predložio sv. Iliju, proroka. I kada su ga izaslanici upitali za razlog, prema istoj predaji, Papa je odgovorio: “Kakav narod – takav svetac.” Jedna druga varijanta iste priče kazuje da je Papa rekao: “Divlji narod – divlji im i zaštitnik.” Bilo kako bilo, do danas nema objavljenoga pisma biskupa Dragičevića niti vatikanskog odgovora na upit za promjenu slavljenja patrona Bosne tako da je prazan prostor za nastanak ovakvih i sličnih priča.

Katolici u BiH su oko slavlja svojih zaštitnika isprepleli vjerovanja i običaje koji još uvijek postoje ili kao praksa ili kao sjećanje na nekada prakticirane radnje koji su nekada inspirirani likovima ovih svetaca ili onim značenjima koja im je puk predao bez obzira na povezanost s njihovim životima. Sveti Jure (23. 4.) ubijen je za Dioklecijanova progona krš­ćana 303. i jedan je od najštovanijih krš­ćanskih mučenika i na Istoku i na Zapadu. U ikonografskom prikazu predstavlja se kao vitez ili ratnik koji ubija zmaja. Sveti Ilija (20. 7.) je starozavjetni prorok koji je živio u 9. stoljeću prije Krista. Na kipovima i slikama prikazuje se s mačem u jednoj ruci, a drugom podignutom u nebo, upozoravajući na jednoga i pravoga Boga. U slavlju ova dva sveca, kod katolika u Bosni i Hercegovini ima mnogo elemenata pučke religioznosti ukorijenjenih u običajima obavljanim uoči ili na sam dan proslave ovih svetaca.

U ovom kratkom prikazu bit će izneseno tek nekoliko fragmenata u kojima se složen fenomen pučke pobožnosti u Bosni i Hercegovini promatra kroz slavlja sv. Jurja i sv. Ilije. Ova dva sveca zaštitnici su mnogih župnih zajednica u Bosni i Hercegovini. Bliža priprava za proslavu njihovih svetkovina u mjesnim crk­vama odvija se kroz organiziranje trodnevnih, ili rjeđe devetodnevnih, misnih slavlja. Na same dane ovih svetaca u župama su dva ili više euharistijskih slavlja. Vjernici na koljenima ili nogama obilaze u krugu oko izloženih kipova ili klečeći obavljaju zavjetovane molitve ispred izloženih slika ovih svetaca. U posljednje vrijeme župnici pokušavaju obnoviti, u mnogim mjestima, napušten običaj zadržavanja vjernika u zajedničkom druženju plešući kolo poslije euharistijskog slavlja na svim patronima župe, pa i sv. Jure i sv. Ilije.

Običaji o Jurjevu pripadaju proljetnom ciklusu i vezani su uz plodnost zemlje i zdravlje stoke, ali i mnoga vjerovanja o utjecaju na ljude u posebnosti snage svetosti ovoga vremena. U pučkom kalendaru pravo proljeće počinje oko Jurjeva. Prihvaćanjem gregorijanskoga kalendara Hrvati više ne slave Jurjevo isti dan kada i muslimani i pravoslavni, koji ovoga sveca slave 6. svibnja. Kod Hrvata u Bosni i Hercegovini nije bilo jurjevskih ophoda po selu sa zelenilom, kao u sjevernim krajevima Hrvatske. Ako je nekada bilo ovakvih običaja, onda su davno prestali postojati, a nisu sačuvani ni u sjećanju današnjih generacija. Uoči Jurjeva, u nekim krajevima, započinje paljenje vatri, ali ova praksa je veoma rijetka u BiH. U svim krajevima noć uoči Jurjeva orila se svirka na raznim vrstama svirala napravljenih od vrbove kore. Ova svirala u Usori se nazivaju rukaljkama. Na sviralama su svirali dječaci. Prije nego što su ih pravili, dječaci su u selima Buškog Blata, s duvanjske strane, i onih u Podhumu, s livanjske strane, izgovarali sličnu molitvicu Odskoč’ kora od drveta vjerujući da se uz izgovaranje ove molitve brže i bolje odvaja kora od drveta. Dječaci bi se penjali na brežuljke i pokušavali biti glasniji od svojih susjeda koji su bili u blizini svojih kuća ili staja.

Tjeranje stoke na ispašu pratio je blagoslov stoke u Podhumu, u okolici Livna, i u drugim krajevima. U gotovo svim dijelovima Bosne i Hercegovine obavljana su obredna kupanja prije izlaska sunca na Jurjevo. Obavljana su u vjeri da se tada bude ljepši i zdraviji. Muslimanke u okolici Brčkog, Olova i Male Brijesnice, u okolici Doboja, i danas skupljaju vodu s kola vodenice omahu te se uoči i na Jurjevo ujutro umivaju u njoj. I u pjesmama se ističe radost zbog buđenja prirode. Tako u okolici Orašja pjevaju dvostih: “Jurjevu se svašta radovalo, i ptičica u gori studenoj i ribica u vodi ledenoj.”

Dok se sv. Jurju moli za zaštitu stoke i poljoprivrednih kultura, kod nebeskog zaštitnika Bosne, sv. Ilije, proroka, u pobožnosti i predodžbi katolika ove zemlje malo je molitava za zagovor. Upravo to je jedna od bitnih razlika u štovanju sv. Ilije u odnosu na druge svece. To potvrđuju kazivanja stanovnika sela iz Buškoga Blata, u okolici Tomislavgrada, koji kažu: “Svakom se svecu posti zbog pobožnosti, a Iliji od straha.”Ilija je svetac koji je uvijek povezan s grmljavinom i u pučkoj predodžbi pomalo ljutiti svetac. Tako se u okolici Kotor Varoša moli: “Udri, sv. Ilija, udri munjom plamenom, goni đavla paklenskog. Iako smo grešnici nismo otpadnici. Amen.” Kada se u puku objašnjava što Ilija radi i kako izaziva munje i grmljavinu, onda je to najčeš­će ovako kazivanje: “Ilija pred kišu po nebu goni svoja kola koja vuku konji. Kada Ilija zamahne bičem na konje, onda sijeva, a kada spusti bič na konja, onda udari grom.”Udarci groma se ponekad objašnjavaju kao jeka nastala od udaranja kotača Ilijinih kola o kamen. Kao zaštita od udara groma u okolici Travnika moli se Vjerovanje uz paljenje na Cvjetnu nedjelju blagoslovljenih grančica tisovine, uz stavljanje križa i dijela srebrnog djevojačkog nakita janjoš na prozor.

Među običajima vezanim uz Ilijindan je običaj lila ili lilanje u okolici Orašja. Taj običaj još uvijek je živ, naravno, uz transformaciju koju trpi svaki tradicijski fenomen. Danas se pale gume skinute s kotača traktora, automobila ili drugih prijevoznih sredstava. Nekada su se palili samo snopovi slame pričvrš­ćeni na drvo lilu koje se na vrhu račvalo kako bi pridržavalo slamu. Lila se pali na ulazu u dvorište i nosi se prema središtu sela izvikujući “Lila, lila uoči Ilina”. Sudionici ovoga običaja, do sredine 20. stoljeća, bila su djeca, dok se kasnije uključuju stariji muškarci i rjeđe žene različitih doba. Po završetku lilanja nekada se plesalo, pjevalo i ostajalo družeći. Danas je ovaj element nestao kao i kod mnogih drugih običaja gdje je način slavlja zajednice izgubio svoje značenje. Naime, način suvremenog slavlja u seoskim zajednicama prenesen je iz elitnih društvenih slojeva gdje se zna tko je plaćen da pjeva.

Iz vjerovanja, gotovo uvijek, proizlaze i običaji kao kulturni fenomeni koji ponavljanima dobivaju strukturu izraženu vanjskim manifestacijama i praksama odražavaju i objašnjavaju pučki doživljaj Svetoga. U Bosni i Hercegovini o sv. Iliji postoji stroga zabrana rada. Tako se, recimo, sijeno smjelo skupljati na blagdane svih svetaca koji padaju u koševine, ali na Ilijindan se nije smjelo niti uzeti u ruke nekakvo oruđe za rad, a kamoli nešto raditi. Običaji vezani uz proljetni ciklus su blagoslovi polja i uglavnom se završavaju do svetkovine Petrova (29. 6.). Međutim, u starom groblju u Komarici, u okolici Dervente, ovaj običaj i pobožnost obavljaju se na spomendan sv. Ilije. Uz blagoslov polja obvezan je posjet obiteljima koji taj dan slave kao svoga zaštitnika. Ustvari, dolasci u posjet rodbini i prijateljima ranije je bio vezan uz blagoslov polja i sada se polagano uobičava i kod proslave patrona župe.

Iako se zna za mise o sv. Iliji, sačuvanima u samostanskim arhivima u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, ipak ih danas gotovo nitko ne izvodi. U tri srednjobosanska franjevačka samostana čuvaju se tri različite mise posvećene sv. Iliji, s najstarijom datacijom zapisa iz Fojnice (1832), a ista misa se nalazi i u Graduale Romanum (stare oznake 1660.).

Štovanje sv. Jurja i sv. Ilije među hrvatskim filolozima i etnolozima pojačano je u posljednjih dvadesetak godina zbog novoga tumačenja i pristupa u rekonstrukciji južnoslavenske mitologije sačuvane i kod Hrvata. Istraživanja predvode profesori Radoslav Katičić i Vitomir Belaj. Oni su koristeći istraživanja nekih ruskih i slovenskih istraživača folklornih tekstova u motivima pjesama, priča, poslovica, izreka i molitvenih obrazaca južnoslavenski mit smjestili u prostor. Uz pomoć toponima i postojanja kapela na tim mjestima posvećenima katoličkim svecima vide krš­ćanske supstitute slavenskim bogovima. Prema tome tumačenju kapelice sv. Ilije grade se na mjestima gdje se štovao Perun, bog groma, gromovnik, a tamo gdje su kapelice ili crk­vice sv. Jure bila su mjesta kulta Velesu, bogu stoke.

Prema ovoj teoriji bit južnoslavenskog mita počiva na mitskoj slici sukoba bogova Peruna, gromovnika, i Velesa, koji je u carstvu mrtvih. Veles krade Perunu ženu, koja se naziva Mokoš, i krije se ispod drveta, u klisuri, pećini, negdje blizu vode. Perun udara Velesa gromom, munjom ili kamenom. Kako je Perun gromovnik, na njegovo mjesto bi došao biblijski lik sv. Ilije kome su u čast podizane crk­ve na vrhu brda, suhom prostoru, gdje su nekada bila mjesta na kojima su nekada bila svetišta boga Peruna. Perunova sina Jaryla, Jurja, na Novu godinu u svoj svijet odvodi bog Veles. Jarylo se na proljeće, misleći da je Velesov sin, kao mladić vraća u Perunov svijet po nevjestu (svoju sestru Maru/Moranu), za koju ne zna da mu je sestra. Tragova o incestu brata Ive i sestre Mare ima u pjesmama koje se pjevaju u Bosanskoj Dolini, u okolici Gradiške, i u Gučoj Gori, u okolici Travnika. Jarylo ili Juraj je konjolik, ujedno je i Mjesec što pak uključuje i prevrtljivost, pa Maru (Sunčevu kćerku) vara s Danicom. U razrješenju drame južnoslavenskoga mita, kako ga opisuje Vitomir Belaj, Perun ili Marina braća ubijaju Jurja. Njegovim konjolikim truplom obnavlja se cijeli Kozmos i sve počinje iznova.

Uzimajući u obzir ovu rekonstrukciju mita onda bi sv. Juraj i sv. Ilija bili krš­ćanski supstituti za južnoslavenske bogove, Peruna i Velesa, i po tome bi se mogli tumačiti razni običaji vezani uz ove svece. Naravno, ovo je jedan od pristupa u tumačenju likova sv. Jure, krš­ćanskog mučenika, i sv. Ilije, starozavjetnog proroka, koji objašnjavaju vjerovanja izvan krš­ćanske vjerske prakse. Međutim, prikaz složenosti fenomena pučke pobožnosti i religioznosti na primjeru ovih svetaca u Bosni i Hercegovini trebat će mnogo više terenskih i arhivskih istraživanja nego što je danas poznato.

Izvor: Zvonko Martić