Šesti prikaz mediteranskog opusa umjetnika Roberta Andrejaša dolazi u obliku izložbe pod nazivom “POSLJEDNJA OPOMENA”
Opomena je to na mogućnost dolaska svijeta bez ljudi. Izložba prikazuje prelijepu arhitekturu Mediterana, konkretnije grada Šibenika i šibenskog akvatorija, ali bez ljudi. U kontekstu priče koju želim ispričati ovom izložbom je nevažno koji je to grad. Mogla je to biti i Tuzla, jer materijalna dobra oslobođena prisustva čovjeka zadržavaju svu svoju ljepotu, ali nemaju vrijednost koju im daje čovjek. Jedini „preživjeli“ na mojim fotografijama su ljudi zatvoreni u velikoj knjižnici, gdje mogu živjeti u „carstvu knjiga“ i par lađara koji će i njih, na koncu, prevesti preko rijeke Stiks.
Zato je pred vama postavka koja upozorava na posljedice „bijele kuge“ koja se događa na našim prostorima, ali i diljem „staroga kontinenta“. Preseljenje ljudi sa naših prostora u neke bogatije krajeve će samo nakratko i blago popraviti stanje u tim krajevima. Bez promjene svijesti, sudbina cijele Europe, čiji smo i mi dio, nepovratno jesu ogromna stvorena materijalna dobra koja nemaju ni svrhu niti smisao. Ova opomena, kao i mnoge druge opomene, nema svrhu popravka stanja, već samo pokušava probuditi reakciju na već nastalo stanje.
Cijeli moj mediteranski opus je počeo nastajati početkom ovoga stoljeća i prvo njegovo prikazivanje je bilo čisto divljenje ljepoti ovog najstarijeg autohtonog hrvatskog grada kroz „Šibensku priču“, kako ju je već tada nazvala šibenska umjetnica i predsjednica ogranka Matice hrvatske u Šibeniku Zdenka Bilušić, upravo u knjižnici koja je i tada spašavala ljudsku vrstu. Drugo prikazivanje se dogodilo u Tuzli, gdje je friz od stotina fotografija kamenih glava starih Šibenčana još čuvao arhitekturu grada u izložbi pod nazivom „Portret grada Šibenika“. Trećom izložbom je slavjen ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, dok je četvrta, kao „kamena pjesma“, donijela najljepše zvuke glazbe Sanela Redžića i Zrinke Andrejaš u Šibenik, te time spojila ova dva moja grada. Peta „šibenska priča“ je bila posvećena slavnoj prošlosti Vele Luke, kolijevci ljudske vrste na Mediteranu i mjesta u kojemu danas žive moji rođaci, ali i počiva veliki broj mojih predaka.
Ova, šesta „šibenska priča“ se događa u mom rodnom kraju, također među rođacima, precima i prijateljima, kao upozorenje na stanje koje bi moglo doći kada nas više ne bude. Zato sve vas, koji budete odvojili malo vremena za ovu „šibensku priču“, šestu po redu, pozivam da manje snage trošite na zidanje kamenih palača, već da sve svoje potencijale usmjerite ka popravku odnosa u društvu, jer upravo zbog tih odnosa zastaje sav napredak, što i dovodi do odlaska najvećeg broja onih zbog kojih se te palače i grade.
Robert Andrejaš, mag. art, KMF AUF
