Priča o fra Franji Zubiću (1822. – 1871.)
Fra Franjo Zubić (Travnik, 1822. – Bučići, 1871.), katolički svećenik, bosanski franjevac, narodni svetac. Potomak bosanske plemićke obitelji Zubića, koju su osmanska tlačenja “do torbe dotjerala”. Obiteljski posjedi i grb (na žutom polju krilati lav sa zavinutim repom i orlovskom glavom te još jedan lav ljubičastobijel s orlovskom glavom) i prezime su nestali, pa se obitelj prozvala prema pretku koji bio mlinar, Mlinarević.
Rodio se u Travniku na Silvestrovo, u četvrti zvanoj Ciganska Mahala. Preci su mu u Travnik doselili iz Dobretića. Osnovno školovanje (pripravne nauke) završio u samostanu Fojnici, u novicijat stupio 4. studenog 1839., a prve zavjete položio 4. studenog 1840., te poslije pet godina studija filozofije i teologije postao kapelanom u župi Sokoline gdje je bio zatvoren u tamnicu, u kojoj je provodio vrlo težak život.
Bio je veliki pokornik, pobožan i svet misnik te imao dar liječenja i sposobnost raspoznavanja lijekova. Takva su ga poznavali i prihvatili i muslimani i pravoslavni.
Njegov grob na bučićkom groblju Komardi sve više postaje stjecištem vjernika koji traže razumijevanje od čovjeka koji je za života bio otvoren za ljudske potrebe. Ljudi su uvjereni da su njegovim zagovorom ozdravili.
Tako je Alija Omeragić iz Rankovića usrdno molio na grobu: „Fra Franjo, pobogu brate, ako znaš što je muka, kutariši me ovog devera!“ Tako je molio musliman s bolesnim očima i vratio se kući zdrav. Nitko ga ne može uvjeriti da mu „po Bogu brat“ fra Franjo nije pomogao.
Ni Latifa Barjaktarevića, reumatičnog bolesnika nitko ne može uvjeriti da nije ozdravio na zagovor pokojnog fratra: doveli su ga na konju, a on se vratio pješice, zahvaljujući Bogu na daru.
Često se na Franjinu grobu mogu vidjeti muškarci i žene kako na koljenima obilaze grob.
Luca Kvasina iz Čehove rekla je 1971. godine: „Boljele su me noge i drugi su me doveli do groba fra Frane Zubića na Komardi, ali sam se odatle vratila sama i više me ni danas ne bole mada imam 62 godine…“
