POVIJEST U POKRETU: Izložba fotografija i muzičko-poetski performans u Tuzli
Stvari se prvo ubrzaju do usijanja, prije nego preuzmu svoj uobičajeni tempo u vremenu koje označava, mjeri, teče i dokazuje..
Kao kompjuterski glič, kao greška u slici koju redukuje vještačka inteligencija, intervencija na razmišljanju jednog potpuno analognog metronoma čijim tempom istorija korača.. Kad su se prije cca 30000 godina zakotrljala krda na zidovima Altamire, svijet kao da je dobio razlog za otkrivanje.
Od tog momenta sve ikada načinjeno i na neki način materijalizovano, kroz predmet, ideju, riječ, boju…čovjeka je naučilo samo nestrpljenju. Hrleći naprijed u nekoj brzini za koju se nada da je primjerena vremenu u kojem živi – čovjek gazi lice Zemlje. Nekad koracima pozlati to pređeno mjesto, a nekad samo gazi da bi pregazio!!
Oblici očiju naroda koji se bore za nebeski svod su različiti, tonovi toplote oko usana toliko su nijansirani da u stvari samo istinski poznavalac umjetnosti može biti u stanju da voli sve boje prirode!
Umjetnost je mjera poštovanja čovjeka, kao što je vrijeme mjera prolaznosti … Gledam maloprije vijesti iz kulture. Poznati glumac (mlađe generacje) stoji u hodniku neke institucije kulture gdje je premijerno prikazan film u kome je on jedan od protagonsta..Na zidu iza njega visi dva kvadrata expresivnog modernizm Ex – Yu slikara pariskog miljea..
Mladi glumac odgovara na glupa pitanja o svom privatnom životu, dok iza njegovih leđa i bukvalno i metaforički Šobaićeva šaka poteže za budućnošću.. Ljuta sam jer je nespretni kadar napravio zamjenu teza o velikanima.. A onda opet u duhu liberalizma ( u kome nisam vaspitana , ali se trudim da u njemu proživim ostatak postojanja), stavljm sebe u patike glumca „mlađe generacije“, razmišljam o pravilnom poretku stvari o vremenu koje prolazi tako kako prolazi, i o pojmu veličine koji ne može i ne smije biti konstanta.
Veličina i konstanta, moraju imati korektivni evolutivni element kao doprinos razvoju umjetnosti. Novo, možda i jeftino, nekad i plitko, često do besvijesti multiplikovano, možda mora biti jednako važno u nekom trenutku poređenja sa unikatnim, tek viđenim neponovljivim, nenadmašivim ..
Možda istorija koja dolazi, našu vrijednost bude mjerila količinom eklektičke umjetnosti, tog prinudnog raspar luksuza, ili tragovima filozofskog trodimenzioniranja i kukavčkog nepriznavanja da smo mogli mnogo bolje..da povjest nije napravila neviđeni dekadentni niz!!
Mi smo svjedoci koji zatvorenih očiju leže u digitalnoj postelji, postajemo akustika svojih plesnih dvorana obojenih kičasto, elektronski, cirkuski..svako po svom ukusu..
Altamirina krda galopiraju u tišini.. U njihovom se prisustvu ne smije više ni disati, zbog fenomena staklene bašte. Ljudski rod svjesno prezervira svaku evokaciju na svoje genijalne početke, kao da pretpostavlja da će ( kad god on došao ) kraj biti teatralno glup, a da nas je povijest okrznula samo u prolazu!!!
Oktobar 2024
Jelena Glogovac Savić , ma Slikarstva
Autori izložbe fotografija: Marina Grasilović, Samir Mujakić i Danijel Marković
