OSVRT NA IZLOŽBU „POVIJEST U POKRETU“

Atelje Ismet Mujezinović, Tuzla

Autori: Aleksandar Marković , Branislav Lukić Luka i Samir Sufi.

Izložba „Povijest u pokretu“ u Ateljeu Ismeta Mujezinovića u Tuzli okuplja trojicu suvremenih umjetnika – Samira Sufija, Branislava Lukića Luku i Aleksandra Markovića – koji, svaki iz vlastitog estetskog i misaonog okvira, propituju slojevite odnose između čovjeka, povijesti i suvremenosti. Njihova djela ne nude narativ o prošlom, već otvaraju prostor za refleksiju o značenju povijesti danas – kao unutarnjeg iskustva, društvenog izazova i kreativne kontemplacije.

Povijest kao introspektivni pejzaž

Naslov izložbe ne poziva tek na prisjećanje, već na suočavanje. „Povijest“ ovdje nije linearni slijed događaja, nego živa sila – ona koja se kreće, talasa, probija kroz prostor društva, ali i osobnog bića. U tom smislu, izložba tematizira povijest kao iskustvo: prostor memorije i zaborava, otpora i ranjivosti, prisutnosti i odsutnosti. Autori u svojim umjetničkim radovima konceptualnim pristupima promišljaju relativnost perspektive prostora i vremena, i pokreću pitanja o smislu, prolaznosti i čovjekovoj prilagodbi povijesno stečenim vrijednostima.

Izložba promišlja povijest ne samo kao vremensku dimenziju, već i kao prostor čovjekove introspekcije, tranzicije, sjećanja i djelovanja.

Umjetnost postaje prostor kontemplacije – ne ilustracija stvarnosti, već jezik koji izražava ono što u društvenim narativima često ostaje neizrečeno. Ova izložba postavlja pitanje: što je povijest, ako ne trag u čovjeku? A što je čovjek, ako ne zrcalo vremena?

Aleksandar Marković – Tijelo budućnosti u tehnološkom pejzažu

Najmlađi među autorima, Aleksandar Marković, svojim radovima donosi distopijsku viziju budućnosti u kojoj se čovjek stopio s tehnologijom. Kombinacijom akrila i trodimenzionalnih tehničkih elemenata (kompjuterske komponente, žice, plastika), on oblikuje ljudske figure koje više nisu potpuno ljudske – već hibridi između organskog i digitalnog.

U njegovim djelima otuđenje više nije samo društveni fenomen, već postaje biološki. Čovjek gubi ne samo kontrolu, već i vlastiti identitet – topi se u mreži vlastitih izuma. Dominantne boje su bijela, siva i crna – hladne i tihe, poput metalne sjene. Ispod površine tih radova skriva se pitanje: kamo ide čovjek kad prestane biti čovjek?

Marković ne nudi odgovore, već nudi vizije – slike koje više upozoravaju nego što razuvjeravaju. U vremenu kada tehnologija oblikuje emocionalne i kognitivne obrasce, njegova umjetnost je vizualna meditacija o posljedicama.

Branislav Lukić Luka – Estetika sjećanja i marginalije identiteta

Multimedijalni umjetnik Branislav Lukić Luka kroz ciklus „Nestajanje“ donosi djela koja funkcioniraju kao likovne rekonstrukcije prostora i identiteta. Njegovi radovi – grafike, slike, skulpture i asemblaži – bilježe tragove onoga što nestaje: zaboravljenih sela, marginaliziranih narativa, intimnih gubitaka.

Posebno se ističu radovi „Ilvana u Kafkinom ogledalu“ i „Portret Majke“, kao i asemblaži u kojima koristi pronađene predmete – drvo, metal, Murano staklo – kako bi rekonstruirao memoriju isčezlih prostora i ljudi. Njegova umjetnost ne glorificira prošlost, već ju priziva kako bi se otkrile pukotine u sadašnjosti. Boje i teksture u njegovim radovima imaju značenjske slojeve – plava za budućnost, crvena za emociju, siva za zaborav.

Lukićevo stvaranje je angažirano, ali i poetsko. Njegovi radovi nisu samo predmeti, već dokumenti – vizualna svjedočanstva o borbi protiv kolektivnog i osobnog brisanja. U njima se ne osjeća nostalgija, već tihi otpor prema zaboravu.

Samir Sufi – Intimna filozofija prostora i tijela

Samir Sufi u ciklusu radova nastalih kroz posljednja dva desetljeća koristi klasičnu uljanu tehniku kako bi prikazao aktove muškarca i žene u skučenim prostorima – nalik kutijama ili sobama. Riječ je o metaforičkim prostorima koji evociraju osjećaj unutarnje izolacije, društvenog pritiska, ali i kontemplacije. Figure su prikazane s povezima preko očiju – bijelim simbolom introspektivne tišine. Ta ‘zaslijepljenost’ ne znači nemoć, već unutarnju snagu: izbor da se gleda prema unutra, a ne van.

Sufijev slikarski izraz suzdržan je, gotovo minimalistički – kako u formi tako i u paleti. Kroz nježne tonove inkarnata, umjetnik oblikuje prizore koji govore o ranjivosti, bliskosti, unutarnjoj borbi i filozofskoj tišini. Intimnost nije prikazana kroz erotiku, već kroz emocionalnu tenziju i egzistencijalnu nelagodu. Svaka figura nosi sa sobom neizrečeni dijalog – s drugim, sa sobom, s prostorom.

U ovim radovima tijelo nije objekt pogleda, već subjekt značenja – mjesto u kojem se skupljaju tragovi vremena, emocija i pitanja o smislu.

*

Izložba „Povijest u pokretu“ otvara prostor za dijalog između umjetnosti i gledatelja, između prošlosti i budućnosti, između forme i značenja. Sufijeva introspektivna tijela, Lukićevi memorijski pejzaži i Markovićeva tehno-distopijska bića čine triptih koji ne nudi zatvorenu naraciju, već otvoreni sustav značenja.

Ono što povezuje ove različite umjetničke izraze je vjera u snagu umjetnosti da neprestano propituje stvarnost – ne kao bijeg, nego kao suočenje. Njihova djela su ogledala prošlosti, svjedočanstva sadašnjosti i spekulacije o budućnosti. Pokazuju da, unatoč civilizacijskim lomovima i osobnim gubicima, ostaje prostor za „kreativnost, sjećanje, empatiju i nadu“.

(Ivona Grgas-Roknic, univ.mag.art, Rijeka, Hrvatska)