Morančani – naša župna crkva (1910.)
Nakon osnivanja župe tadašnji dušebrižnik preselio je iz Usina na Morančane. Do izgradnje sadašnje župne crkve bogoslužje je obavljano u maloj, skomnoj drvenoj kapeli. Crkva je dovršena u godini 1870. Kao i mnoge druge bosanske crkve, izgrađena je od drveta i nepečene cigle, bez plana, od domaćih “majstora” koji o građevinarskom umijeću jedva što znaju. Ali, uzimajući u obzir ogromne poteškoće oko dobivanja dozvole za gradnju crkve od Turaka, ova crkva je unatoč nedostacima, prava Katedrala!
Ipak, slavlje i radost zbog nove crkve nije potrajalo dugo. Već godinama je u ruševnom stanju, a pošto je sada i opasna po život, u svibnju 1909. godine po nalogu vlasti, zatvorena je. Od tada, mi nemamo crkvu. U maloj, oskudnoj kapelici, u koju uz oltar i svećenika jedva ima 5 – 6 mjesta. Svi ostali moraju nazočiti vani, svejedno peče li jarko sunce ili se oblaci prazne kao iz kabla, koče li udove snijeg i zima, ili ih proljetne i jesenske kiše prokisnu do kože. K tome, mnogi od ovih siromašnih ljudi moraju satima pješačiti do mjesta sv. Mise. U ovakvim uvjetima i ne čudi što poneki zanemaruju svoje kršćanske dužnosti.
Već i prije zatvaranja stare crkve razmišljalo se o gradnji nove. Župljani su se dogovorili skupljati milodare za ovaj cilj. Uz teške muke, do sada je prikupljena jedva jedna četvrtina potrebnih sredstava. Slabe žetve i stočne bolesti, kao i teško siromaštvo naroda koji je najvećim dijelom u kmetstvu, uzroci su za to. Puno nam šteti i socijaldemokracija koja upravo kod katolika našega kraja ima najviše pristalica, pošto mnogi naši župljani rade u rudnicima, solanama i tvornicama, kojih je u okolini Tuzle mnogo.
Ovako će mo teško doći do nove crkve, čak ni nakon puno godina, ukoliko ne stigne pomoć od plemenitih ljudi iz drugih sredina. I pored svih ovih poteškoća, mi ne želimo odustati, pogotovu jer nova crkva treba biti posvećena Presvetom Srcu Isusovom, koje je izvor dobrote i svake utjehe. Ono će nas jačati i pomoći nam u izgradnji, Njemu u slavu i čast!
Autor ovog teksta je fra Matej Pezer, župnik u Morančanima, (1902. – 1926.).
Objavljen je u sarajevskom časopisu na njemačkom jeziku “Glasovi iz Bosne”
(“Stimmen aus Bosnien”) 1910. godine.
Preveo: Mijo Jurić
