IVANA MEDVED: NOVE PODVALE I AGRESIJA NA TRADICIJU

Sve češće na mrežama viđam pripisivanje tradicionalnog tetoviranja, odnosno sicanja, katoličkih žena staroslavenskoj ili općeslavenskoj tradiciji tetoviranja.

Osjećam se pozvanom odgovoriti jer

1. Nosim tu tradicionalnu tetovažu već osam godina.

2. Nosile su je i ranije žene u mojoj obitelji.

3. Ova tema bila je moj prvi novinski članak neposredno nakon srednje škole, kada sam posjećivala najstarije ljude u Središnjoj Bosni, razgovarajući s njima o sjećanjima, običajima, osjećajima… pa recimo da nešto i znam.

Što čitam posljednih mjeseci, a intenzivnije posljednjih dana, pojednostavljeno: tetovaže nemaju veze sa otporom, javljaju se kod svih Južnih Slavena jer su se, eto, ljudi voljeli iscrtavati…

Da, točno je. U različitim kulturama, u različitim dijelovima svijeta i vremenima su ljudi crtali po sebi i ukrašavali se, a neki od njih svakako i vjerskim simbolima, često križevima.

No, da je naše sicanjanje povezano sa tetoviranjem u drugim krajevima, nema nikakvo povijesno i etnografsko utemeljenje.

Prije svega, za vrijeme Osmanlijskog Carstva katolici tih prostora nisu živjeli u uvjetima intenzivne komunikacije i kulturne razmjene s drugim slavenskim narodima. Život se odvijao u izoliranim, ruralnim zajednicama. Putovanja su bila rijetka, komunikacija spora, a sela međusobno udaljena i često zatvorena u vlastite običaje. Društvo nije funkcioniralo kao danas, nije bilo brzog protoka informacija, ni jakih kulturnih utjecaja.

Sicanje se u tom kontekstu razvija kao lokalni običaj sa specifičnom funkcijom. Povijesni izvori i etnografska istraživanja govore da je praksa bila raširena među katolkinjama u Središnoj Bosni i dijelovima Hercegovine, osobito u vrijeme jačih pritisaka islamizacije.

Dakle, rezbarena tijela su otpor. Tetovaže su sadržavale križeve i druge kršćanske simbole; imale su identitetsku i zaštitnu funkciju, bile su znak pripadnosti i vidljivog svjedočenja vjere. U konkretnim okolnostima imale su zadatak ženu učiniti mrskom nasilnicima. Pokušajte razumjeti, “poturčivanje” se nije odvijalo metodama utjecaja, koje poznajemo danas.

Osim toga, ne postoji kontinuitet tetoviranja među drugim slavenskim narodima u istom razdoblju koji bi potvrdio ideju o zajedničkoj, očuvanoj praksi. Da je riječ o snažnoj i općoj slavenskoj tradiciji, očekivala bi se šira geografska rasprostranjenost i jasniji povijesni tragovi.

Zato sicanje moramo promatrati kao lokalni običaj katoličkih zajednica u Bosni, te u drugim dijelovima, gdje se nad stanovništvom vršila nasilna islamizacija.

Tetoviranje je dakle tada odgovor

na konkretne povijesne okolnosti. Samozaštita.

Iskaznica tog vremena.

Danas: svjedok. Poštovanje. Očuvanje.

I nećete nam to relativizirati, umanjiti, oduzeti…