Fra Matija Divković

Ove se 1986. godine navršava 370 godina od tiskanja »Besjeda« fra Matije Divkovića (Venecija 1616). Njegov “Nauk krstjanski”, izdat 1611. (kasnije, 1616, ponovno izdat), prva je bosanska tiskana knjiga i tako ustvari početak značajne književne proizvodnje u ovoj pokrajini, koja je u naše vrijeme mogla ubrojiti jednog od svojih pripadnika među nositelje Nobelove nagrade za književnost.

1. Divković se rodio u Jelaškama kod Vareša godine 1563. Postao je franjevcem Bosanske provincije i svoje nauke završio u Italiji. O njegovu životu znamo vrlo malo: tek toliko da je kao kapelan služio u Sarajevu (od 1609), da je kasnije bio u Kreševu i u Gradovrhu (kao lektor), da je radio u Olovu, gdje je i umro 1631.

Fra Matija je pisac triju djela. Od njih je vjerojatno najvažniji “Nauk krstjanski”, tiskan 1611., a kasnije (1616) znatno proširen; u ovo drugo izdanje stavljena su i razna druga djela npr. Gospin plač, Posvetilište Abramovo, Život sv. Katarine, te razne druge pjesme i molitve; ovaj “Nauk krstjanski” nosi naziv “Mali”, iako je opsegom veći nego onaj iz 1611, koji nema te oznake. Osim “Nauka krstjanskog” Divković je napisao “Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice Divice Marije” (Venecija 1611) i “Besjede svrhu evanđelja nediljni jeh”. Da natiska ova djela, Divković se nije poslužio latinskim slovima, nego tzv. zapadnom ćirilicom ili bosančicom, jer mu je ona izgledala mnogo prikladnijom za naš jezik od tadašnje latinice. On je i to pismo preudesio i našao način kako da označi npr. glasove “lj” i “nj”, a i neke druge.

Budući da nigdje nije bilo tiskarskih slova za bosančicu, fra Matija se zaputio u Veneciju pa je tamo dao saliti slova prema svom opisu i želji. I inače je imao dosta muke s tiskanjem, jer radnici u tiskari nisu bili vješti našem jeziku, a i slova su im izgledala vrlo čudna pa je tako u ovim izdanjima mnogo tiskarskih pogrešaka. Otiskane knjige prevezao je morem do naše obale, a onda na konjima u Bosnu. Sarajevski katolici, kojima se fra Matija posebno zahvaljuje u predgovoru, Antun i Pavo Grgurević (u “Nauku krstjanskom”) te Ivan Matijašević (u “Sto čudesa”) imućni su ljudi, koji su očigledno prihvatili da snose troškove izdanja njegovih djela; to se isto može reći i za makarskog biskupa fra Bartola Kačića (za “Besjede”).

2. Nijedno od djela koje smo naveli nije originalno i to fra Matija uvijek izričito kaže. Njegov “Nauk krstjanski”, koji je vrlo iscrpan i lijep, rađen je prema sličnim stranim djelima (Belarmin i Ledesma); njegovih “Sto čudesa” oslanja se na Ivana Herlota, nijemca iz Nürnberga, koji je napisao na latinskom jeziku tada vrlo omiljeno djelo “Učenik”. I “Besjede” imaju svoje uglede i uzore u stranim djelima već netom navedenog pisca, ali i nekih drugih (V. Pepin, Busti, V. Ferreri). Pa ipak, ta djela nose dobrim dijelom pečat i Divkovićeve ličnosti i Bosne onog vremena. Divković prilagođava izlaganje i primjere zapadnih propovjednika shvaćanju ljudi svoga kraja i njihovim potrebama, dajući im svoj izražaj, blizak narodu; on negdje proširuje tekst, a negdje ga tumači, a svugdje se opaža njegov izbor.

A tek jezik! Prema Divkoviću, to je “slovinski jezik kako se u Bosni govori” i to zapravo u kraju između Olova te Sarajeva i Kreševa, ali je očigledno da je Divković poznavao i dubrovačke pisce i da je i pomoću njih obogatio, dijelom, svoje izricanje. Iako ima nekih starinskih primjesa npr. “raznijemi” (mj. “raznim”), “u knjigah” (mj. “u knjigama”), “cijeća” (mj. “zbog”), “meu” (mj. “među”), njegov je jezik takav da zvuči gotovo kao dobar suvremeni jezik. Navest ću kao primjer i dokaz za to samo njegovo “Vjerovanje” iz “Nauka krstjanskoga”:

“Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje; i Isukrsta. sina njegova jedinoga. Gospodina našega, koji začet jest po Duhu Svetomu, rođen od divice Marije, mučen pod Poncijom Pilatom, propet, umro i pokopan; sniđe nad pakao, treti dan uskrsnu od mrtvijeh; uziđe na nebesa, sjede ob desnu Boga, Oca svemogućega. Otuda ima doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličansku, svetijeh općinu, otpuštenje grijeha, puti uskrsnutje, život vje čni. Amen”.

– Taj čisti jezik zadivio je Dubrovčane pa oni poslije Divkovića naglašavaju posebno ljepotu toga bosanskog govora i vode računa o njemu. Ono što je u 19. st. izveo Gaj na području latinice, a Vuk Karadžić na području ćirilice, to je dvjesta i više godina prije njih, na svoj način uradio Divković. On je bosanski govor uveo u književnost i utro put kasnijim, prvenstveno franjevačkim, piscima, a onda i drugima. Osim toga, on je utirač puta našeg književnog jezika uopće, i hrvatskog i srpskog.

3. Fra Matijin podvig donio je već za njegovog života znatnih plodova, a pogotovo iza njegove smrti. Od samog “malog” Nauka krstjanskog nabrajaju stručnjaci oko 25 izdanja! Djela su mu postala omiljenim štivom, ne samo po Bosni, nego i po Dalmaciji. Glasoviti talijanski putopisac opat Alberto Fortis zabilježio je u svom “Putovanju po Dalmaciji” da su vjernici po Dalmaciji znali koji put “ispraviti” svećenika, ako bi se on u izlaganju udaljio od Divkovića. Stoga su njegova djela često i prepisivali, a neki njegovi primjeri, “prilike”, ušle su u narod i postale njegova svojina, dio njegova narodnog blaga.

Kad se vidi kolika je važnost Divkovićevih djela, onda ostaje zagonetkom, zašto se ne priredi neko zbilja čitko suvremeno izdanje njegovih, barem najvažnijih, knjiga. To bi bilo zanimljivo i za istraživače jezika, ali i za proučavatelje i ljubitelje književnosti, a ne samo za teologe i poznavaoce narodnog blaga. Možda je dosad ljude smetalo to što su ga proglasili književnikom “protureformacije”. Ustvari, u Bosni nikada nije ni bilo “reformacije” ili protestantizma, pa je sasvim nategnuto svrstavati fra Matiju među borce protiv tih strujanja. On je pružio svom narodu nauk i utjehu vjere bez ikakve posebne brige i osvrtanja na pokrete koji su se odvojili od Crkve. Ali, i kad bismo fra Matiju ubrojili u pisce “protureformacije” ili, bolje rečeno, katoličke obnove, ostala bi činjenica da su njegova djela pisana najljepšim našim jezikom u 17. stoljeću.

Veseli nas što je vrijedni župnik u Jelaškama, Matija Šimić, poduzeo da se fra Matiji podigne spomenik u njegovom rodnom selu. Taj se spomenik već izrađuje i, kako smo čuli, ove će godine biti podignut. Tako će se Jelaške odužiti čovjeku koji je iz njih potekao, a time one isplaćuju dio duga svih nas u Bosni, pa i dalje, na cijelom području hrvatskoga i srpskoga jezika.

Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi, Sarajevo 1988, str. 14-17.