FOTO/AUDIO: Proslavljen sveti Dominik, zaštitnik crkve u Hrvatskoj Poljani
Dana 8.8. obilježava se sveti Dominik de Guzman, svetac rođen 8.8. 1170. godine u Španjolskoj, a preminuo je 6.8.1221. Pokopan je u Bolonji. Sveti Dominik – zaštitnik crkve u Poljani Hrvatskoj, selu nadomak Tuzle koje pripada župi Morančani. Na svetoj misi koju je predvodio župnik župe Morančani vlč. Ivo Paradžik skupilo se oko 50 vjernica i vjernika koji su u propovjedi mogli čuti nešto o životu svetoga Dominika, kao i o povijesti nastanka ove crkve:
“Koncem 19. stoljeća u Tuzlu se doseljava nekoliko talijanskih obitelji Piccolotti. Domenika Piccolotti i njen muž Antonio došli su u ovo selo i stekli golemo imanje. Kako je crkva moranjačka bila daleko, a ostarjela Domenika nije mogla ići u Morančane, sama je dala izgraditi na svojoj njivi kapelicu i posvetila je svom nebeskom zaštitniku, svetom Dominiku. Tu se ona privatno molila kroz punih deset godina do 1931. godine, kada je ostavila ovaj svijet u 87-oj godini života.
Njezini sinovi nisu klonili kapelicu, nego su na njezin spomen dobroj majci u zahvalu pozivali svake godine župnika da služi svetu misu. 1966. godine podignuta je nova kapelica, jednostavna, onolikih dimenzija za koje se mogla dobiti dozvola. Sagradio ju je vlč. Marijan Pešić. Radove je nastavio vlč. Mato Ivkić. Filijala je otvorena i svake nedjelje se služila sveta misa. Nadograđivana, na brzinu pravljena, prokisivala je, plafon nije imala, oko nje ograda ostarila. Svijet se okupljao, vidjelo se i znalo da tako ne može ostati, treba sve urediti. Radove je započeo vlč. Šimo Janjić. Na kapelu je 1975. stavljena fasada, a u jesen 176, tokom lijepih dana, izmjenjen je krov i unutra potpuno uređena.
23. listopada 1976. godine, tadašnji biskup blagoslovio je kapelicu. 1997. godine župa Morančani u tuzlanskom dekanatu pod vodstvom svoga župnika vlč. Bartola Lukića obnovila je svoju filijalnu crkvu u Poljani Hrvatskoj koju je na spomendan svetoga Dominika 8.8.1998. godina blagoslovio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.”
Također, na isti datum obilježava se i obljetnica okrutnog ubojstva kapelana župe Morančani, vlč. Emila Čondrića kojeg su partizani s još par osoba strijeljali u selu Brgule nadomak Vareša.
“Emil-Stjepan Čondrić rodio se 28. kolovoza 1918. u Ograjini, župa Žepče. Bio je treće od jedanaestero djece u obitelji. Ono po čemu su ga svi prepoznavali bio je pramen bijele kose što je izrastao nakon opekline koju je nespretno zadobio. Završivši sjemenište u Travniku 1938. godine, Emil odlazi na studij bogoslovije u Sarajevo. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 29.6.1942. u Sarajevu. Iste godine, 5. srpnja, slavio je mladu misu u Žepču. Bio je prvo kapelan u Modriči, a potom kapelan župniku Starčeviću u Morančanima kraj Tuzle (12.9.1943.). Nakon što su partizani zatvorili župnika Starčevića, Emilu su zaprijetili da i njega isto čeka, ali on je pobjegao u šumu. Emilova rodbina tek je 1950. godine doznala za njegovu smrt. Ne znajući gdje je pokopan, Emilov brevijar i sliku Srca Isusova pokopali su u grob njegove majke. Brat Zvonimir, koji je slučajno bio u Carevoj Ćupriji, sreo je Matu Matijevića koji mu je rekao da je bio u skupini koja je bježala iz Tuzle. Prije nego što je Emil nestao, Matijević je od njega primio ceduljicu na kojoj je pisalo: “Morao sam otići.” Rodbina je od fra Joze Filipovića doznala da je Emil zakopan u selu Brgule iznad Vareša. Partizani su ga mučki ubili 08.08.1945. u 27. godini života sa još dvije sestre i nekolicine katolika civila. Kasnije se doznalo da je zakopan u selu Brgule iznad Vareša. Imao je još brata svećenika Ivana blizanca, kojega je JNA osudila na smrt i strijeljala. Treći brat im je dugo godina bio svećenik i poslije rata služio na mnogim mjestima.
Župnik župe Jelaške saznao je kako je završio životni put vlč. Emila. Pokojni Anto Matičević iz Careve Ćuprije mu je u nekoliko navrata pričao o tome. Prema njegovim riječima, neki Jurica Divković je bio vodič vlč. Emilu i dvjema časnim sestrama iz Morančana prema Vijaci i planini Zvijezdi. Uz put im se pridružuje Barbara Likić iz Przića, udata za Antinog brata, koja je bila u visokom stupnju trudnoće. Prije likvidacije vlč. Emil je dva dana služio misu u nekoj kolibi – pećini, sto je posvjedočila jedna tada trinaestogodišnja djevojčica Anđa iz Očevije, koja je također bila nazočna. Otprilike tjedan dana prije Velike Gospe pripadnici KNOJ-a, odnosno partizani ih sustižu, a postoje indicije da im je netko iz Morančana ili s Husina dojavio kuda su otišli vlč. Emil i ostali. Odvode ih u selo Brgule kod Vareša i strijeljaju. Mještani tog sela su ih pokopali i dugo poslije Drugog svjetskog rata su ograđivali njihov zajednički grob. Sve do ovoga posljednjeg rata, kada su se stanovnici iz Brgula kod Vareša većinom raselili, a grobištu vlč. Emila i ostalih se izgubio trag.”
Župnik Paradžik zaključuje svoju propovijed riječima da je ovo opomena svakome od nas. Imamo li hrabrosti i snage biti poput svetog Dominika i Emila Čondrića, kojem ni krivom ni dužnom ode glava?! Nemojmo zaboraviti to. Nemamo pravo zaboraviti niti smijemo zaboraviti niti svetoga Dominika niti našega velečasnog.
Svetu misu poslušajte ovdje.
