Povijest: Žitelji tuzlanske mjesne zajednice Kiseljak, Bošnjaci i Hrvati, zajednički grade crkvu i džamiju

MNOGO SE MOŽE KADA SE SUSJEDI SLOŽE

Žitelji Kiseljaka, Breza, Ševara, Poljane i Hasanbašića imaju zajedničku i ničim, međusobno, pomućenu prošlost. Žive takvu sadašnjost i potomcima stvaraju skladnu budućnost.

Tiho i nenametljivo, možda nedovoljno marljivo, ali uporno i podalje od političko-stranačke i medijske pozornosti, žitelji tuzlanske Mjesne zajednice Kiseljak, između ostalih zajedničkih akcija, od jeseni prošle godine, grade nove bogomolje. U Poljani se privode kraju radovi na izgradnji nove filijalne crkve, a u Ševaru je ozidano prizemlje nove džamije. Podatci o podizanju novih bogomolja, sami po sebi, ne predstavljaju osobitu novost i ne zaslužuju posebnu obradu. Tim prije što se u mnogim be-ha sredinama grade i veći i značajniji vjerski objekti. Kiseljačka gradnja nam je zapela za pero i objektiv zbog toga što i jedan i drugi objekat, dobri i složni susjedi, Bošnjaci i Hrvati grade zajednički.

Stoljetna sloga

VIč. Bartol LUKIĆ, župnik župe Morančani, kojoj pripada i fijalna crkva Poljana o tome kaže: “Na prostoru cijele župe Morančani, koja se prostire na širi prostor od Mjesne zajednice Kiseljak, najprije su dobri međuljudski odnosi. Čim je to tako, onda nije ništa neobično u tome 2 da su dobri međususjedski i međuvjerski odnosi. S obzirom na to da susjedi Bošnjaci
grade džamiju, nisam htio tražiti od njih financijsku pomoć. Džamijski odbor je po svojoj volji donirao 500 maraka. Asim Gadžo je besplatno obavio elektroinstalaterske radove, a više susjeda Bošnjaka je sudjelovalo u dragovoljnim radnim akcijama. Koliko mi je poznato, a to možete saznati od mještana, ovdje se ljudi slično ponašaju stoljeće i više. Značaj ovog graditeljskog čina na Poljani vidim i u tome što ljudi sami sebi, uglavnom, svojim sredstvima i snagama grade crkvu.

Riječ je o manjoj crkvi, veličine 12 sa sedam metara, ali dovoljne veličine za potrebe vjernika katolika u Poljani. Dragovoljnim prilozima je osigurano oko 16.000 maraka, a do sada je investirano oko 40.000 maraka. Ja sam se radi ove gradnje, kao župnik zadužio. Ljudi mi vjeruju da će im dug biti vraćen. Od mještana je teško i očekivati veće donacije, ali trebali bi shvatiti da to grade sebi. Doduše, u ljude se uvukla neka bezvoljnost, pa ne rade ni svoje poslove. Dovoljno je pogledati koliko je neobrađene zemlje i slika će biti jasnija, pa je i ovo što gradimo uspjeh. To što u akciji sudjeluju i susjedi Bošnjaci slika je višedecenijskog složnog i skladnog života na ovim prostorima“.

Efendiju Agu REDŽIĆA, imama džamije u Ševaru nismo našli prigodom posjeta Kiseljaku, ali nam mještani rekoše da bi i od njega čuli priču o visedecenijskim, stoljetnim, skladnim dobrosusjedskim odnosima. Nevres HASANBAŠIĆ, poslovođa na izgradnji džamije u Ševaru kratko nam je priopćio podatke o novoj bogomolji.

“Po mojoj procjeni do sada je na izgradnju džamije utrošeno oko 100.000 maraka, a da bi se na ovom objektu veličine 15 puta 13 metara sve završilo, potrebno je još oko 200.000 maraka. Stara
džamija je postala tijesna za blizu 400 domaćinstava u džematu, a i oronula je. Izgrađena je 1946. godine, a gradnja nije bila kvalitetna, pa se odavno nametnula potreba za novom gradnjom” ističe poslovođa Hasanbašić, naglašavajući da je na ovim prostorima zajedništvo, u svemu, najnormalnija stvar.

Bez nacionalnog prebrojavanja

Mustafa ŠABIĆ, predsjednik Savjeta mjesne zajednice Kiseljak živa je legenda i enciklopedija kiseljačkog života i zbivanja.
“Molim vas napišite da Mjesnu zajednicu Kiseljak čine naselja: Breze, Hasanbašići, Poljana,
Ševar i Kiseljak. To napominjem zato što većina Kiseljak poznaje po izvoru kisele vode i jezeru, a o cjelini nemaju pravu predstavu. Brojčano je nešto više Bošnjaka, nego Hrvata, ali mi na to ne gledamo. U svemu se ponašamo kao da nas je pola i pola” – skreće nam pozornost domaćin Šabić na opću sliku ovog dijela tuzlanske općine.

Rado MIŠIĆ, zapovjednik Štaba civilne zaštite o međunacionalnim, međuvjerskim i susjedskim odnosima u Mjesnoj zajednici Kiseljak kaže: “Od kada znam za sebe, a stariji su mi pričali da je tako od davnina, ovdje se živjelo i živi složno. Niko nikome i nikada nije osporavao i ne osporava vjeru i vjerovanje. Susjed susjedu, kada je to potrebno, pomaže u svemu. Od gradnje kuće, preko ubiranja ljetine, do sahrana, pomaže se onome kome je pomoć potrebna. To što je novinama i novinarima postalo interesantno zajedničko građenje crkve i džamije za nas je nešto sasvim normalno, jer se tako i ranije radilo, a siguran sam i u buduće će se raditi“.

Govorljivi Mustafa ŠABIĆ, još dodaje: “Rudika PIKOLOTI i Zoran MARJANOVIĆ su traktorima, besplatno vozili građu za džamiju. Drago BOŽIĆ je više od ostalih bio prisutan na radnim akcijama, a i druge komšije Hrvati su dali i davat će svoj doprinos na podizanju nove džamije. Da to nije ništa novo na Kiseljaku dokaz je i to što je pokojni Johan PIKOLOTI, svojevremeno darovao dva ćilima za džamiju i na druge načine pomagao gradnju. Moj otac Mustafa i amidža Ibrahim su za života u svojoj šumi sjekli hrastiće i davali za potrebu izgradnje kapele u Poljani. Pikolotijevi, italijani porijeklom, ali su naši domaći odavno, zajedno sa ostalim seljanima su, prije više od 40 godina, nudili mom ocu da bude kum kapele. Ista ponuda je Pikolotijevima bila upućena kada se u Ševaru gradila prva džamija“.

Međunacionalna sloga

U priču o Kiseljaku i kiseljačkoj slozi uključio se i Mato PAVIĆ, povjerenik u mjesnoj zajednici.
“Teško je to sve ispričati. Mi taj život živimo i to je tako za nas normalno. Mezar je eto ispred moje kuće i kada kosim travu u svom dvorištu ja to uradim i na mezaru i sve to poklonim nekom od susjeda. Ranijih godina, ai u minulom ratu ovdje su sklapani međunacionalni brakovi, a treba znati da je to na selima rijetkost. I Hrvati i Bošnjaci imaju dobre odnose i sa Romima, a početkom rata, dok je postojao HVO u istom stroju smo bili svi” – završava nam priču o neuobičajeno dobrim odnosima, povjerenik Pavić.

Zanimljivo je i to da nam naši domaćini ni jednom riječju ne spomenušte političke partije, a jasno je da ih više djeluje i u ovoj sredini. Na kraju, najuputnijim nam se čini ovu priču završiti konstatacijom. Za življenje današnjice i gradnju budućnosti, treba se pomiriti sa prošlošću i shvatiti je. To žiteljima Poljane, Ševara, Breza, Hasanbašića i Kiseljaka nije teško. Naprotiv! Imaju zajedničku i ničim, međusobno, pomućenu prošlost; održavaju takvu sadašnjost i potomcima ostavljaju skladnu budućnost. Ili, kako nam reče čiča Šabić – ovdje se prava Bosna živi.

Nikola J. IVANOVIĆ, listopad 1998.