Hrvatski narodni običaji – POKLADE
Maškare su kao običaj raširene po cijeloj Europi, a kod nas osobito na hrvatskom jugu. Vremenom su ti običaji primili izgled značajnih kulturno-turističkih manifestacija pod nazivom “Karnevali”. U izvornom smislu, ovi običaji su imali magično, apotropejsko značenje. Prvobitno je to bilo prerušavanje oblačenjem odjeće naopako, zastiranje ili mazanje lica i sve je to spojeno sa zaglušnom bukom i sipanjem pepela, čime je trebalo otjerati zimu, demone i zle sile, odnosno odbiti njihovo djelovanje na ljude, stoku i usjeve.
Samo porijeklo riječi “karneval” ima dva tumačenja. Jedni smatraju da je to od lat. riječi “carne, vale!” – zbogom meso, dok neki tumače da je to od. lat. riječi “carrus navalis“ – kola – brod.
U Staroj Grčkoj su takva kola pravljena — za svečanost proljećnog dolaska boga Dionisa, a od Grka su taj običaj preuzeli Rimljani. Najčuveniji karnevali se održavaju u Veneciji, Nici i Riju. Središnja ličnost je “Princ Karneva!”. On se oko ponoći vješa, što znači da je karneval završen.
Pokladni se dani s noćima, kao zadnji dani mesojeđe provode svečanije i veselije nego obični dani, jer se pokladama završava mesojeđa, svečane prošnje, vjenčanja, sijela i veselja. Koja je djevojka isprošena o pokladama, ta se obično vodi po Uskrsu. Od davnina su hrvatskom puku Bosne i Hercegovine drage maškare uz pokladno vrijeme. Namaškaraju se ili mlađi oženjeni ljudi u društvu sa momčadijom ili momčadija sama. Neki se oblače u ženske, a neki u muške haljine. U novije se vrijeme stavljaju na lice gotove krabulje, dok je tog ranije bilo sasvim malo, pa se lice crtalo kakvom — obojenom tkaninom ili obojenim papirom, koji se priređivao tako da je na njemu bilo mjesta za oči, nos i usta, kako bi se moglo kroz papir gledati i disati. Maškare, radi veće zabave, prolaze — mjesnim ulicama, a iznenade mnogu obitelj prije ili poslije večere.
Svaka im se kuća nada, te se od njih nikada ne zatvaraju vrata. Ako u kojoj kući ima sitne djece, majka će ih zakloniti ili ukloniti kud bilo, da se djeca ne uplaše od maškara. Svagdje gdje maškare dođu, dočekaju ih gromoglasnim smijehom i nečim poslužuju, a najviše kolačićima ili uštipcima. Uštipci su najjednostavnija i najomiljenija vrsta poslastice. Za pečenje uštipaka se zakuha dosta mekano tijesto, ukojem ima kvasca, jaja, te nešto soli. Posuda sa tijestom se stavi na mlako mjesto da se što prije ukvasa. Čim je tijesto izišlo, stavi se tava s maslom na vatru. Kad se maslo rastopilo i zacvrčalo, uzme se kašika, zamoči se u maslo, da se za nju ne prihvaća tijesto, dok se iz posude kida i na maslo u tavu spušta. Za svaki se uštipak posebno kašikom kida tijesto.
Koliko se puta otkinulo, onoliko će biti uštipaka. O ovome je stvorena i hrvatska narodna poslovica: Tko o čemu, baba o uštipcima. Postoji i hrvatska narodna zagonetka: Devet se baba po ledu plaza. Uštipci su našli mjesto i u hrvatskome narodnom rječniku, prilikom poređenja, a naročito govoreći o dva lijepa čovječja uha.
Kaže se naime:
“Kako su mu lijepe uši, baš kao dva uštipka.” U imućnijim kućama uštipci se pripremaju i na deset do petnaest dana prije poklada, a uz poklade ih peku u svakoj, pa i u najsiromašnijoj kući. Kako ne može biti Božić bez pića, onako ne mogu biti ni poklade bez uštipaka. Za trajanja pokladnih dana gotova jela su slasnija i masnija. Sirotinja štedi drugim danima, da bi što ljepše propratila pokladne dane. Zadnja se pokladna večer propraćuje obilnije jelom i pićem. Makar druge dvije pretprošle noći protekle i bez pića, zadnja će večer, tj. pokladni utorak malo gdje proći bez pića. Te večeri ukućani, pomolivši se Bogu, posjedaju okolo pune sinije, te se jede nazdravljajući kako gdje, negdje rakijom, negdje vinom. U hrvatskoj narodnoj tradiciji o pokladnoj večeri u utorak ima i jedna praznovjerica.
Ako bi dakle tko, na pokladni utorak za večerom uzeo prvi zalogaj, pa ga samo tri puta obzinuo, a onda onaj zalogaj metnuo za pas i izišao pred kuću sve bi vidio, kad vještice lete kao zublje. Te bi zublje oko njega padale, na njega udarale, a iz njih bi frcale iskre, što bi tako dugo potrajalo, dok se ne bi onaj zalogaj iza pasa izvadio i bacio. Iza večere se sjedi dalje, vodi se razgovor, duhandžije dobijaju frkove dima, grlo se ispire čas pićem, čas crnom kavom. Tako se ugodno i veselo zabavljajuć dočeka i predponoćno doba.
Tada se opet postavi sinija s jelom, te će se opet pojesti koliko tko može. To se predponoćno
jelo zove “pavečerak”. Po pavečerku se ide na počinak. Slijedeći dan osviće “čista srijeda”, prvi dan velikog posta, nastaje dakle, korizma. Sotoni nema ništa mrže nego post i
molitva, pa on može od svašta koliko, toliko, otkinuti, samo ne može od posta i molitve. Narodna je hrvatska riječ “da čista srijeda čisti crijeva”. Prestaje u hrvatskom vjerničkom puku trošenje mesa, osim nedjeljom, jer Hrvati kažu: nedjelja ne da postu na se.
Mijo Franković, HG, 4. ožujka 1994.
