ŠEFKA HODŽIĆ & Co.
U kavezu s okrutnim ubojicama
14. prosinca 1971. godine uhićen sam zbog “neprijateljske propagande” (čl.118 /kasnije čl. 133 KZ) i strpan u zloglasni tuzlanski zatvor “Štok”. Prije otvaranja vrata ćelije, ritualno sam ošišan na “nulu”. Pohađao sam tada 4. razred gimnazije, bio 18-godišnjak. U maloj ćeliji bila su 4 uska željezna kreveta, valjda još iz austrougarskog doba, a unutra smo bili nas 5, što je značilo da sam ja kao najnoviji, morao spavati na golome podu, a pokrivač nisam dobio, K tome, noću je isključivano grijanje. Pokrio sam se mojom jaknom. Tu sam bio u Istražnom zatvoru, što je značilo samo kratki boravak na svježemu zraku, ako se tuzlanski zrak uopće smije takvim nazvati.
U ovoj ćeliji, br. 17, prvi put u životu sam se susreo sa “pravim” ubojicom. Bio je godinu dana mlađi od mene, 17, negdje od Zvornika, a ubio je vlastitoga oca. U Optužnici mu je stajalo da ga je s leđa zadavio lancem i objesio u štali, htijući to prikazati kao samoubojstvo. Jedne večeri je slomio poklopac od domino-igre, koji je bio od čvrstog furnira, i u kutu ćelije isjekao lijevu ruku do lakta, tako da je krv šikljala po ćeliji. Toga dana dobio je pismo od mlađe sestre, u kojemu ga ona pita hoće li doći kući za pravoslavni Božić. Poslije sam čuo da je osuđen na 5 godina zatvora.
Dana 20. siječnja 1972. imao sam javno suđenje na Okružnom sudu u Tuzli, i osuđen sam na 3 godine stroge robije. Istovremeno sam otpušten iz Istražnog zatvora u kažnjenički odjel, gdje sam ipak imao malo više “slobode”, dulji boravak u dvorištu, i više “društva”. Tu sam upoznao novinara Oslobođenja Bajru Đapo (6 mjeseci zatvora zbog nekog članka), Ivicu Martinaševića – Hansa, profesora njemačkog jezika u nekoj srednjoj školi u Tuzli (3 godine robije zbog “neprijateljske propagande”) i još neke političke zatvorenike. I novinar Đapo, i profesor Martinašević – Hans, kao i ja maturant, svi smo spavali na podu.
(Hansov 12-godišnji sin je dolazio pod zidove “Štoka” i dozivao oca, ali ću vas poštedjeti tih scena.)
Jedne noći, oko ponoći, Tuzlu su pogodila dva jaka potresa! Stražari su pobjegli u dvorište, čuli smo ih kako su dolje galamili, a nas su ostavili u zaključanim ćelijama, cijelu noć. Nitko više nije spavao. U “gluho” doba noći, kada su utihnule sirene auta Tuzlaka koji su bježali od potresa, odjednom se iz jednog dvorišta između “Exspress-restauranta” i “Štoka” čula harmonika. Ljudi su naložili vatru, svirali su i pjevali novi hit Kemala Montena “Jedne noći u decembru”. Nikada nisam volio harmoniku, ali ovu, iz te noći, i sada ponekad’ čujem pred počinak…
U prizemlju se nalazio manji ženski odjel, u kojemu je tada boravila i medijski vrlo poznata Šefka Hodžić, čiji monstruozni zločin je bila svjetska vijest. Ona je naime svome suprugu “glumila” trudnoću, dok je uistinu trudna bila njezina najbolja prijateljica Alija Osmanović. Kada je prijateljica bila pred porodom, Šefka Hodžić ju je usmrtila pištoljem, i izvadila dijete iz njene utrobe, i pokušala prijaviti kao svoje. Osuđena je na smrt strijeljanjem, u istoj sudnici u kojoj sam i ja osuđen. Ako se dobro sjećam, nekoliko puta joj je ponavljano suđenje, a vlasti su bile i pod velikim pritiskom iz demokratskog svijeta, posebice iz skandinavskih zemalja, koji su zahtijevali da je se ne strijelja. Kazna joj na kraju ipak preinačena u 20 godina zatvora. Na mreži nema podataka je li još živa, a ako jest, sada bi imala 82 godine.
U ambulanti je radio Simo N., (zvali smo ga “doktor Simo”) koji je iste godine kao i Šefka H., (1969.) hladnokrvno ubio svoju 20 godina mlađu, vrlo atraktivnu suprugu. Išla je tada u vozačku školu, a Simo je sumnjao da ga vara s nekim doktorom, koji se prezivao kao i on. Kada se čvrsto “uvjerio” da ga vara, uzeo je pištolj i u nju ispalio 4 metka, te otišao u Miliciju, sam se prijavio. I ovo ubojstvo je medijski jako odjeknulo u bivšoj državi, tako da su neki tjednici i revije još godinama donosili reportaže o njemu.
Igrom slučaja, ja sam Simu N. već godinama poznavao, jer je radio s mojim ocem, a stanovali smo u istoj, Skojevskoj ulici. Dolazio je ponekad na kavu kod nas, djelovao pristojno i normalno. Bio je vršnjak i dobar poznanik mojega oca, pa sam ga i zbog toga poštivao.
Osuđen je najprije na 15 godina, a kasnije mu je kazna smanjena na 12. godina. U njemu sam, neočekivano, imao neku vrstu “očinske” zaštite, jer me štitio od stražara, koji uglavnom bili njegovi zemljaci i sunarodnjaci, a on im je bio autoritet. Stražari su me mrzili po službenoj dužnosti, ali i osobno, iskreno. Skoro svakodnevno su baš mene izabrali da perem cijelo stubište cerekajući se:
“Juriću, od golubova do Šefkinih guzova!” tj. od potkrovlja do prizemlja. Vidjevši to, Simo ih je molio da me poštede, jer sam “bolestan” – on je naime bio i pomoćnik liječnika koji je povremeno dolazio u ambulantu. Simina sestra je stanovala u zgradi blizu zatvora, tako da se skoro mogao s njom kroz prozor dovikivati, i često mu je donosila razne pite, prohe i kolače, a on bi uvijek to podijelo samnom. (U zgradi nasuprot zatvora stanovao je i moj školski prijatelj Mirza Delibašić, ali me nije mogao na toj udaljenosti prepoznati, pošto sam bio očišan na nulu, što je stražarima bio gušt, uživali su u tom ritualu ponižavanja.) Pošto je dijelio i lijekove, imao je pristup u sve ćelije, pa sam preko njega pozdravljao tu zatočenog tuzlanskog gvardijana fra Josipa Zvonimira Bošnjakovića, i mojega susjeda prof. Vladimira Divkovića. Trećega iz njihove “skupine”, dra. Rafaela Boršića, ujaka od fra Josipa, opet zahvaljujući Simi, mogao sam posjećivati u bolničkoj sobi, jer je tada već imao 82 godine i bio nepokretan. (Dr. Boršić je umro u zeničkoj kaznionici sa 88 godina, kao najstariji robijaš u Europi.)
Oči u oči sa Šefkom H.
Jednom prilikom mi stražar reče da mogu otići do portirnice, jer mi je otac donio paketić. Sišavši u dvorište, vidio sam je kako šeta, sama, meni okrenuta leđima. Kada sam se vraćao u zgradu, odjednom je bila na tri-četiri metra ispred mene. Bila je je pretjerano našminkana, gotovo lijepa u svojoj hladnoj maski, s povećom “pundžom” na glavi, u crvenim štiklama. Imala je 28 godina. Gledala me je ravno u oči, neprekidno se smiješeći, i dobaci mi “Mali, o’š pićkeee?” Ja sam osjetio nešto između prijezira i velike tjeskobe, sklonio sam joj se s puta i projurio u zgradu. Moj tinejdžerski um nije bio spreman na ovakve situacije.
Ja sam trebao biti otpušten nakon suđenja da se branim “sa slobode”, ali su me zadržali još puna dva mjeseca u zatvoru. Moj odvjetnik dr. Miloš Stanimirović je uspio ishoditi da budem otpušten 15. ožujka 1972. Međutim, dva tjedna prije tog datuma, iznenada sam ponovno strpan u Istražni zatvor, i to u “smrtnu sobu”! To je ćelija, broj 21, u kojoj borave osuđenici na smrt, tako da je nešto ranije u njoj boravila i Šefka Hodžić. Nitko mi nije rekao razlog zašto sam sada u toj ćeliji.U ovoj ćeliji bilo nas je sedam zatvorenika. Između kreveta nije bilo mjesta na podu, tako da sam sada spavao ispod kreveta jednog starijeg čovjeka, koji je ubio svojega brata! Pošto nije priznao zločin, često je odvođen u podrume ispod SUP-a na “priznavanje”. Glava mu je bila sva u zavojima, a često je noću izbezumljeno ječao, od bolova a možda i zbog savjesti.
Ipak sam otpušten 15. ožujka 1972., a kazna mi je u Sarajevu smanjena na 2 godine stroge robije, bez prava na žalbu. Udba me je pratila u stopu, jer nikada nisu povjerovali da sam “djelovao” sam! Cilj im je bio otkriti “organizaciju”, i uvjeren sam da je to bio jedini razlog mojega privremenog otpuštanja do pravomoćnosti presude. Uspio sam nadmudriti Udbu i Miliciju, i u kolovozu 1972. godine sam, nakon 12 dana lutanja, od Beograda, preko Zagreba, Rijeke, Sežane, Ljubljane, Maribora, Zidanog Mosta, Celja itd., bez dokumenata, prijeći u Austriju, gdje sam poslije dobio političko utočište – azil.
Nakon točno 24 godine emigracije došao sam prvi put u Tuzlu (1996.) i naravno posjetio Simu N. Susret je bio srdačan, moja zahvalnost tom čovjeku bila je beskrajna. Svaki put kada sam obilazio roditelje u Solini, obavezno sam posjetio i Simu. 2007. sam ga išao obići, ali su mi susjedi rekli da nije tu. Umro je prije mjesec dana. Pronašao sam njegov grob na Pravoslavnom groblju u Tuzli, zapalio svijeću i iskreno se pomolio za njegovu dušu. Možda je kanula i koja suza…
Epilog:
Krajem 2007. otišao sam u Sarajevo, u MUP, jer mi je odobren djelomični uvid u moj dossier, kojega je Udba odradila kroz sve te godine. Prvi dokument, kojeg sam otvorio, zamrznuo mi je misli, nisam mogao vjerovati što vidim! U “smrtnu sobu” smjestio me je Simo N.! Preko ravnatelja zatvora Mirka Srbića stupio je u kontakt s Udbom, na osobni zahtjev, koji je ostvaren u zatvoru, i ispričao im da planiram bijeg iz zatvora i države. Ispričao im je da sam već u vezi sa “ustaškom emigracijom”, preko nekog svećenika. (Pretpostavljam da je slušao moj razgovor s dr. Rafaelom Boršićem, kojemu sam ispričao da sam imao čast u Zagrebu osobno upoznati dr. fra Rajmunda Kuparea, koji je tada živio u Kanadi.) Punih 35 godina živio sam u zabludi!
A zašto je to učinio?
Simo N., pošto je znao da uskoro privremeno izlazim iz zatvora, skovao je pakleni plan osvete! Danima me je “obrađivao” stavljao pod moralni pritisak svojim “dobročinstvima” prema meni, na kraju čak je doslovce klečao predamnom. Tražio je od mene da vani organiziram bandu koja će unakaziti navodnog ljubavnika njegove žene, koju je zbog toga i ubio, i to tako da ga “nijedna žena nikada više ne poželi!” . Zahtijevao je da mu se i uništi auto. Stalno mi je gurao u ruke podatke o tome čovjeku, adresu (na Brčanskoj Malti) broj telefona, registarske pločice auta… To naravno ne bi bilo besplatno, dobio bih milijunsku nagradu, koju bi mi isplatio njegov sin, tada student u Splitu. Ali, to nije dolazilo u obzir, ni u primislima! U jednom trenutku me je dotjerao “do zida” i pitao: “Mijo, hoćeš li mi to odraditi, ili nećeš?!” Moj odgovor je naravno bio “Neću!” On je naglo zašutio, fiksirao me nekoliko sekundi ukočenim pogledom, kimnuo dva puta glavom, i otišao…
Dva ili tri dana poslije završio sam u “smrtnoj sobi” i u njoj ostao do otpuštanja…
Gledajući unatrag, jasno mi je da sam u zatvoru bio okružen dvjema vrstama monstruoznosti. S jedne strane, pojedinci ubojice koje sam sreo u tuzlanskom zatvoru – ljudi čiji su životi postali simboli izopačene strasti, ljubomore i nasilja. S druge strane, režim koji je moju mladost bacio na goli pod hladne ćelije, sustavno me mučio i progonio, jer sam imao hrabrosti misliti i govoriti drugačije.
Copyright by Mijo Jurić 2025.
