Osamnaesto proljeće – knjiga Mije Jurića u prodaji posredovanjem HT portala

Objavljujemo intervju sa spisateljem knjige Osamnaesto proljeće gosp. Mijom Jurićem koji je objavljen davne 2012. godine. Knjigu možete kupiti preko našega portala preko kontakt mail adrese info@htportal.eu. Cijena knjige je 25 KM s uključenom poštarinom (samo za BiH).

Četrdeset godina je prošlo od Hrvatskog proljeća. Kakve je on tragove ostavio na Hrvate i na Vas
osobno? Hrvatsko proljeće 1971., ostavilo je neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti. Iako nisu ad hoc
postignuti ciljevi Proljeća, ono je odigralo važnu ulogu u kontinuitetu državotvorne ideje. I naši očevi
su 1945. brutalno zaustavljeni, njihova etapa bijaše najkrvavija kroz sva stoljeća naše borbe za
neovisnost, ali je odradila svoj dio posla, i luč slobode predala sljedećoj generaciji, našoj, koja je
napravila Proljeće. Naša generacija je opet brutalno zaustavljena, ali je dala jasan signal kojim putem
treba ići, te je konačno već sljedećoj generaciji 1990. godine uspjelo finalizirati hrvatska stoljetna
stremljenja. Mene je to vrijeme itekako trajno obilježilo, odredilo mi sudbinu, koja nije bila
jednostavna i lagana. Ali, danas s ponosom gledam unatrag, i ne žalim zbog poteškoća koja sam imao dugi niz godina. Počevši od jeseni 1971. godine, pa do ljeta 1973., bio sam uhićen čak sedam puta, imao sam pet suđenja, u tri države. Hvala Bogu, ta vremena su već davno iza mene, ali, kad bih se još jednom rodio, i ako bi zatrebalo, sve bih ponovio. Da se malo našalim, jedna od lijepih „posljedica“ toga vremena zajedništva i ponosa je, da i danas navijam i za Dinamo i za Hajduk.

Knjiga „Osamnaesto proljeće“ je napisana na hrvatskom jeziku. Kada je nastala ideja o ovoj knjizi i
koliko dugo ste na njoj radili? Knjigu „Osamnaesto proljeće“ napisao sam u gruboj verziji 2003.
godine u Dominikanskom samostanu u Bolu na otoku Braču. Neposredni povod za pisanje knjige bile
su udbaške podvale iz ranih 70- ih godina, zbog kojih sam godinama imao ogromne poteškoće, a
dijelovi tih podvala su objavljeni u nekolicini knjiga koje se bave udbaškim progonima hrvatskih
emigranata i iseljenika. Nisam htio dopustiti da „istina“ iz udbaških kuhinja ostane važiti, nego sam
u knjizi detaljno ispričao istinitu pozadinu njihovih podlih kleveta, koje su me koštale više mjeseci
zatvora i sedam godina življenja u nekoj vrsti „poluilegale“ u Austriji. Knjigu sam dovršio 2006.
godine, kada je i tiskana, povodom 35. obljetnice Hrvatskoga proljeća.

Drugu knjigu „Wölfe im Frühling“ ste napisali na njemačkom jeziku. Može li se ona shvatiti kao
nastavak Vaše prve knjige? Moja druga knjiga „Wölfe im Frühling“ („Vukovi u proljeću“) uglavnom je
prijevod „Osamnaestog proljeća“, ali i nastavak, jer sam u međuvremenu došao do novih spoznaja,
koje su mi pomogle ovu priču zaokružiti. Taj nastavak je uglavnom dokumentaran, dakle pisan na
temelju udbaških dokumenata, do kojih sam legalnim putem došao u Sarajevu. Ova, druga knjiga
tiskana je u Beču 2011. godine, povodom 40 godina Hrvatskog proljeća. Posebno sam radostan što
mi je veliki hrvatski prijatelj, bivši ministar vanjskih poslova Republike Austrije dr. Alois Mock,
pristao napisati Predgovor.

Je li Vaš projekt podržala država, Ministarstvo kulture? U Hrvatskoj je uobičajeno da
Ministarstvo kulture otkupljuje nove knjige, i onda ih podijeli knjižnicama diljem Hrvatske. Također je
pravilo da, bez obzira na količinu otkupljenih knjiga, plaćaju punu cijenu, bez popusta, a novac ide
autorima, što je simpatično zamišljeno kao potpora upravo autorima. Otkupili su pedeset komada
moje knjige „Osamnaesto proljeće“. Međutim, zagrebački nakladnik se nekorektno ponio i prema
knjizi i prema meni, ali o tome ne bih ovdje. Za knjigu na njemačkome jeziku, „Wölfe im Frühling“,
hrvatsko Ministarstvo kulture odbilo je (nakladniku, Seifert Verlag Wien) dati potporu, iako je, ako
sam dobro rešerširao, jedina knjiga na njemačkom jeziku koja za temu ima Hrvatsko proljeće. Tu
potporu nadomjestili su moji dobri prijatelji iz Münchena i Beča.

Jeste li imali problema pri pisanju knjiga i prikupljanju potrebnih informacija? Pri pisanju nisam
imao poteškoća, jer sam pisao prema vlastitome sjećanju. Što se pak tiče prikupljanja relevantne
dokumentacije, tu sam naišao na velike poteškoće u Sarajevu, jer sam na uvid dobio vrlo malo
dokumenata. Pokušao sam i sudskim putem ishoditi cjelovit uvid u moj dossier načinjen od bivše
UDB-e, ali bezuspješno.

Kako su knjige primljene kod medija i čitatelja? Vijest o izlasku „Osamnaestog proljeća“ odmah je
objavila HINA, a preuzeli su je uglavnom svi relevantni mediji u Zagrebu (Vjesnik, Večernji list, HRT…)
a u Bosni i Hercegovini opširne prikaze donijeli su mostarski Dnevni list i tuzlanski Hrvatski Glasnik.
Isto tako, u Tuzli sam gostovao pola sata na hrvatskome Radio Soli, gdje smo uživo razgovarali
isključivo o knjizi. Na austrijskoj državnoj televiziji ORF gostovao sam u emisiji o Hrvatskome proljeću,
u kojoj su također predstavljene obje knjige. Gradišćansko-hrvatski tjednik Hrvatske Novine u više
navrata je pisao o knjigama, a povodom izlaska iz tiska knjige „Wölfe im Frühling“ gostovao sam i na
austrijskoj privatnoj, ali vrlo serioznoj postaji „ServusTV“, iz Salzburga (u vlasništvu tvrtke RedBull).
Što se tiče reagiranja čitateljstva, vrlo sam zadovoljan pismima, ali i usmenim izjavama. Uglavnom su
pozitivne, pa čak dobijem i poruke da ih neki čitatelji čitaju i više puta. Često mi kažu da su knjige
pročitali u jednom dahu, nekada i do jutra. Sve to me naravno silno raduje. Posebno mi je drago čuti
da moje knjige rado čitaju mladi ljudi, jer njima sam ih na neki način i namijenio, obzirom na
činjenicu da sam i ja u vrijeme ovih događaja bio 18-godišnjak, zapravo tinejdžer.

Gdje se knjige mogu nabaviti? Knjiga „Osamnaesto proljeće“ za sada se može nabaviti samo kod
mene, (mijo. juric@gmx.net).

Na kakvim projektima trenutno radite? Pošto sam već dvije godine u mirovini, trenutačno se bavim
nečim što sam si davno obećao – slikanjem. Još sredinom 70-ih godina u Beču sam pohađao Wiener
Kunstschule, ali pošto mi je posao na neki način bio „naslonjen“ na umjetnost, tridesetak godina
nisam se uopće bavio crtanjem ili slikanjem. Sada me to itekako ispunjava i raduje, jer slikam upravo
za „svoju dušu“. Već nešto više od dvije godine radim i na projektu „400 godina Hrvatskog sela u
Beču, 1609.-2009.“, kao koautor sa dr. Josipom Seršićem. To je putujuća izložba s nekih 80
dokumenata o ovome Selu, ali i drugim važnim elementima života Hrvata u Beču kroz skoro 500
godina. Ovom izložbom dokazujemo autohtonost Hrvata u Beču, skoro pola milenija. Do sada smo
izlagali u Beču, Bratislavi, Neudorfu (Gradišće), i u Zagrebu (Matica Hrvatska). Sudjelujem i u
snimanju dokumentarnog filma o jugoslavenskom državnom terorizmu i već smo odradili mnoge
destinacije, dok su još neke pred nama.

U knjigama opisujete mjesta Vašeg djetinjstva i Vaše mladosti, kao npr. Tuzlu, Bol na Braču, Zagreb
i Beč. Gdje je Vaša Domovina i gdje se osjećate najljepše? Netko je lijepo rekao: „Sve zemlje svijeta
promatramo očima, jedino zavičaj gledamo srcem!“ Tako je i kod mene. Nakon 40 godina u Beču, i u
njemu se naravno osjećam doma. Vrlo rado odem u Drijenču, moje rodno selo na rubu Posavine,
obradujem se Zagrebu, Splitu… Ali, ako bih od nabrojenih mjesta morao odabrati jedno, gdje se
najugodnije osjećam, i kojemu se najviše obradujem, onda je to svakako – Bol na Braču.

Mijo Jurić rođen je u svibnju 1953. godine u Drijenči, selu na rubu Posavine, nekih 20 km udaljenom
od Tuzle. Osnovnu školu pohađao je u obližnjoj varošici Šibošnici (do 5. razreda), a nastavio u Tuzli

(Solina), gdje ju je i završio 1968. godine. Potom odlazi u Bol na otoku Braču, gdje pohađa
dominikansku Klasičnu gimnaziju. U jesen 1970. g. napustio je Bol i nastavio školovanje na tuzlanskoj
Realnoj gimnaziji, iz koje je zbog inzistiranja na uporabi hrvatskoga jezika izbačen. Odlazi u Zagreb,
gdje nastavlja školu kao dopisni đak, na Gimnaziji u Križanićevoj ulici. Priključuje se studentskome
pokretu za samostalnost Hrvatske. Slijede događaji koji su opisani u knjigama „Osamnaesto proljeće“
i „Wölfe im Frühling“.
Pri pisanju nisam imao poteškoća, jer sam pisao prema vlastitome sjećanju. Što se pak tiče
prikupljanja relevantne dokumentacije, tu sam naišao na velike poteškoće u Sarajevu, jer sam na
uvid dobio vrlo malo dokumenata. Pokušao sam i sudskim putem ishoditi cjelovit uvid u moj dossier
načinjen od bivše UDB-e, ali bezuspješno.