Promocija druge knjige autora Nike Jurića “Živjeti, preživjeti, proživjeti” u Hrvatskom domu u Tuzli
Ovo je autorova druga knjiga. Prva je autobiografski roman „Sjene prošlosti“ objavljena u svibnju prošle godine.
Motivacija za pisanje prve knjige, kao što je i sam istakao, bila mu je iznijeti povijesnu istinu, jer je bio neposredni sudionik nemilih, ratnih događanja. Boljele su ga povijesne laži onih koji su pisali ili govorili nešto što je daleko, daleko od istine.
I u prvoj i drugoj knjizi centar njegovih promišljanja je čovjek i njegovo mjesto u društvu.
U svojim pričama nastojao je opisati vrijeme, događaje, određene lokalitete pa i ljude koji polako nestaju.
Iz priča se vidi da ih nije htio i neće prepustiti zaboravu.
Priče obuhvaćaju najranije djetinjstvo, mladost, srednje i ozbiljne godine u kojima se sada nalazi.
Iz priča se iščitava da je mladost naročito lijepo razdoblje njegova života. Svaka mladost je lijepa na sebi svojstven način, svi je vole i trebaju uživati u njoj.
U pričama govori ondašnjim materinjim jezikom, tako razgovijetnim i tako lijepim da ga svi razumiju, jezikom kakvim su govorili ljudi ovih prostora.
Opisuje vrijeme kada su ljudi tražili i pronalazili sve ono što ih spaja, a ne razdvaja. Na takav način su stvarali i stvorili neku zajedničku kulturu, tradiciju i običaje. Bili su jednostavno zajednički običaji.
Autor s ponosom ističe svoje bosanske korijene. To što je „geografski Bosanac“ utjecalo je na mnoge događaje u njegovom životu pa je krajnje iskreno, a ponekad i tragikomično prikazao dolazak u Hrvatsku i sve ono što je proživljavao u policijskim postajama u Puli ,Poreču, Rovinju, Bujama.
Trebalo mu je puno snage, hrabrosti, dosljednosti, humanosti, snalažljivosti, upornosti, odlučnosti i spremnosti za nove izazove, ali našao je vremena i za šalu, druženja i dobru zabavu. Svaki čovjek je neodgonetnuta tajna, a ova knjiga je avantura jednog života i riznica u koju je smjestio značajne, zanimljive trenutke, prizore, egzistencijalne i poslovne prilike i neprilike, uspone i padove, poraze i uspjehe.
Cijela knjiga napisana je ispovjednim tonom, a isprepletena je nitima nostalgije za prošlim vremenima, zavičajem i mnogim dragim ljudima. Oni su ga neraskidivo vezali za minule sretne trenutke koje je pokušao oživiti u mnogim pričama ove knjige. U svom radu, a i privatnom životu upoznao je poznate osobe: nogometaše Luketina, Muslina, pjevačice Zerinu Cokoj, Biljanu Jeftić, Snežanu Savić, Lepu Brenu, Boru Čorbu, glumce Ivu Grgurovića, Željka Pervana, Zlatu Petković, kardinale Franju Kuharića, Vinka Puljića, predsjednike Stjepana Mesića, Zorana Milanovića i mnoge druge. Neki od njih u knjizi su prikazani kroz prizmu njegovih radnih iskustava…
Iako je autor podavno otišao iz zavičaja, pri pomisli na njega u prsima mu nešto zatreperi, srce zaigra, ožive uspomene koje ga vraćaju na prostor dragih i sretno proživljenih trenutaka. To je nešto što ostavlja dubok trag u njemu. Nešto što je stalno tu bez obzira na sve promjene koje se dešavaju. Sjeća se svega onoga što je oblikovalo njegov, ali i karakter njegovih prijatelja. Njegovi Jurići, za njega nisu preuveličano savršenstvo, a možda bi nekima bili razočarenje.
I na kraju bih kazivanje o knjizi “Živjeti, preživjeti, proživjeti” završio svevremenskim riječima autorovog djeda Nike, koje ga prate cijeli njegov život:
“Samo vjera u Boga, nada u bolje sutra, mir u duši i ljubav u srcu donose sreću. Nikica, drago moje unuče, dobro upamti ove moje riječi.“ I upamtio ih je!
Autor ih kroz ovu knjigu, s ljubavlju govori svom unuku, jer na mladima svijet ostaje!
Toplo poručujem čitanje ove zasigurno, zanimljive knjige. Kao i autor i mi smo živjeli, preživjeli i trebamo proživjeti.
Promocija knjige održat će se 25. listopada u 18h u prostorijama Hrvatskog doma u Tuzli!
Promotori knjige su mr. sc. Vedran Petrović i Ivo Andrić Lužanski.
O AUTORU
Rođen je 1958. u Lipnici, kod Tuzle. U rodnom mjestu završio osnovnu, u Tuzli srednju školu, a u Sarajevu Fakultet političkih nauka odsjek – sociologija. 1982. počeo raditi u srednjoškolskom centru Banovići, kao profesor sociologije i marksizma. 1988. počeo raditi u Stanici javne bezbjednosti Tuzla na poslovima pomoćnika, zamjenika i komandira Stanice milicije „Tuzla 1.“
15.svibnja 1992. kao komandir II. Manevarske jedinice milicije bio je sa svojom jedinicom na raskrižju Brčanska Malta, u Tuzli. U cilju sigurnog izlaska pripadnika tadašnje „JNA“ u koloni vozila, izdao je povijesnu zapovijed – „Nemoj slučajno neko da bi metak opalio.“- O tim događajima napisao je autobiografski roman Sjene prošlosti. U studenom 1992. postavljen je za pomoćnika zapovjednika SIS 115. brigade Zrinski, HVO Tuzla. Od lipnja 1995. radio je u više policijskih postaja PU istarske na poslovima pomoćnika načelnika za policiju i krim. inspektora. Umirovljen je 16. prosinca 2018. Živi u Poreču, Republici Hrvatskoj.
