11. srpnja – Sveti Benedikt, zaštitnik Europe i njegov medaljon

Benedikt iz Nursije (Nursija, oko 480. – Monte Cassino, 21. ožujka 543.), crkveni otac, redovnik, otac zapadnog redovništva i svetac.

Rođen je oko 480. godine u Nursiji (danas: Norcia) u Umbriji (središnja Italija). Odlazi u Rim na odgoj i studije. Nezadovoljan životom koji je tamo zatekao, Benedikt se u dobi od 17 godina povlači u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca u pokrajini Lazio (pokrajina u kojoj se nalazi i Rim). Njegovi životopisci navode da je za vrijeme pustinjačkog života osjetio jake napasti u tijelu. Protiv njih je postupio tako da se svukao i gol bacio u kupine.

Nakon što je u 3 godine pustinjačkog života dosta sazrio, preuzeo je vodstvo jedne samostanske zajednice u Vicovaru (također u pokrajini Lazio). Benedikt je nastojati uvesti bolji red u samostan, što se nije svidjelo svim monasima, te su ga čak otrovali. Iz Vicovara se vraća u Subiaco, gdje se oko njega potom okuplja nova samostanska zajednica. Tijekom narednih 30 godina po tom uzorku nastaje mreža od 30 samostana, svi pod duhovnim vodstvom sv. Benedikta.

Čak i među tim monasima, ima mnogih koji odbacuju Benediktovu strogu disciplinu, te 529. godine on izbjegava novi pokušaj trovanja; napušta tada Subiaco. Podržan odanim redovnicima, osniva iste godine veliki samostan u Montecassinu, koji će u narednim stoljećima postati žarište europskog monaštva, znanosti i kulture. Monasi koji nisu svećenici bave se raznim obrtima, često na vrhunskoj razini.

Pri kraju svojega života, zapisuje svoja pravila monaškog života u jednu knjigu: Pravila svetog Benedikta. Život redovnika utemeljen je kod sv. Benedikta na zavjetima siromaštva (redovnik se odriče svakog posjeda, prenoseći čak i samo svoje pravo da bude vlasnik nečega na redovničku zajednicu), čistoće (redovnik se ne odriče samo prava da ima seksualni život i zasnuje obitelj, nego se zavjetuje da će suzbijati požudne misli) i poslušnosti prema redovničkoj zajednici (koja izabire svojega opata, koji potom nosi većinu autoriteta; opat ne upravlja ćudljivo i okrutno, kako bi redovnicima bilo moguće da spremnu poslušnost grade kao kao krjepost, tj. kultiviranu vrlinu). Geslo sv. Benedikta je “ora et labora” – “moli i radi”: opat se mora pobrinuti da svaki monah radi, kako bi redovnička zajednica korisnim učinkom zavrjeđivala svoje postojanje. Propisuje se obveza zajedničkog jela (koje je suzdržano, ali je redovnicima zabranjeno da si bez dopuštenja opata određuju dodatni preteški post i druga trapljenja) i molitve (koja međutim ne smije trajati toliko dugo da bi redovnicima oduzimala previše vremena od rada); opat ima ovlasti da sankcionira redovnike koji su nemarni u izvršavanju svojih obveza. Pored raznih spisa o ispravnom monaškom životu koja su u to vrijeme koristila u Italiji, na koja se sv. Benedikt oslanjao u desetljećima upravljanja redovničkim zajednicima – Pravila sv. Benedikta predstavljaju svojevrsno skraćivanje, uz dosta izmjena, opsežne zbirke pravila Regula Magistri, s pravilima za dobar samostanski život -, Benedikt se kod kodificiranja pravila uvelike oslanjao na nešto starija Pravila svetog Bazilija (kraj 4. stoljeća; ta pravila do danas predstavljaju temelj života u pravoslavnim manastirima i manastirima istočnih katoličkih crkava) – koja u poglavlju 73. svojih Pravila sv. Benedikt i spominje izrijekom, te na Pravila sv. Augustina (koja je sv. Augustin napisao 400. godine). Sveti Benedikt postavlja viziju redovničkog života prožetog disciplinom, ali s ritmom i odmjerenošću prožetima razboritošću (diskrecijom). Sv. Benedikt ne dopušta prestroga bdijenja i postove koji bi mogli naškoditi zdravlju; redovnicima je ljeti dopušteno da dodatno otpočinu za vrijeme dnevnih vrućina. Pravila sv. Benedikta će u narednim desetljećima biti prihvaćena u mnogim samostanima diljem Europe; s njima su prihvaćani i duhovnost kakvu je predlagao sv. Benedikt – kao i njegova Pravila, ona su se uvelike temeljile na uzoru sv. Ivana Kasijana, te – te kulturni obrasci ustaljeni u Montecassinu. Diljem Europe su se raširili benediktinski samostani i opatije, koje će primiti znatnu podršku od svjetovnih vladara i zauzvrat širiti književno znanje, umjetnost i unaprjeđivati obrte. Benediktinski pristup odnosima autoriteta – gdje opat ima izraziti autoritet, koji se međutim izvršava u ljubavi i strpljivosti, a ne u nasilju i svađi – postati će tijekom Srednjeg vijeka uzor za cjelokupni društveni život u Europi.

I kasnije nastali samostanski redovi imaju pravila koja su uvelike oblikovana po temeljnom uzoru onih koje je napisao sv. Benedikt: sva ona bez iznimke obuhvaćaju temeljni stav poslušnosti i uzajamne odanosti (ljubavi) između redovnika.

Još za Benediktova života, uspostavljena je ženska grana benediktinskog redovništva. Na čelu ženskog samostana u blizini Montecassina bila je sveta Skolastika, za koju se obično navodi da je bila sestra blizankinja sv. Benedikta.

Umro je u Montecassinu 21. ožujka 543. Proglašen je svetim 1220. godine, a spomendan mu se obilježava 11. srpnja. Njegov životopis napisao je ubrzo papa Grgur Veliki (590.-604.) u svojim Dijalozima. Papa Pavao VI. proglasio ga je 1964. svecem zaštitnikom Europe.

Sedam stvari koje morate znati o medaljici svetog Benedikta

1. Život svetog Benedikta

Sveti Benedikt iz Nursije u Italiji (480-543), brat blizanac svete Skolastike, smatra se ocem zapadnog monaštva u Europi. Na njegovu “Pravilu svetog Benedikta” temelji se organizacija brojnih vjerskih redova. Sam benediktinski red ima svoju kolijevku u Monte Cassinu u Italiji, 70 kilometara od Rima.

Kako bismo mogli razumjeti simboliku medaljice svetog Benedikta, moramo znati za jedan događaj iz života ovog sveca. Benedikt je tri godine živio u špilji kao pustinjak. Kako je bio na glasu svetosti jedna ga je vjerska zajednica zamolila da preuzme mjesto njena poglavara koji je tada preminuo. Nekima se od “redovnika” ova ideja nije svidjela pa su pokušali ubiti Benedikta otrovanim kruhom i vinom. Poput svetog Ivana evanđelista Benedikt je također na čudesan način Božjom intervencijom spašen od trovanja. Nakon što je učinio znak križa nad otrovanim jelom i pićem, shvatio je da ga pokušavaju ubiti te je prevrnuo čašu i zapovjedio gavranu da odnese kruh.

2. Medaljica svetog Benedikta

Prednja strana ove medaljice nosi sliku svetog Benedikta koji drži križ u desnoj ruci i “Sveto pravilo” u lijevoj ruci. Uz njega se na jednoj strani nalazi razbijena čaša iz koje izlazi zmija otrovnica, a na drugoj strani gavran. Iznad čaše i gavrana utisnute su riječi: “Crux Sancti Patris Benedicti” (Križ svetog oca Benedikta). Na rubu medaljice stoji zapisano: “Ejus in obitu nostro praesentia muniamus” (Neka nas u času smrti naše zaštiti njegova prisutnost).

Na stražnjoj strani medaljice nalazi se križ na kojem su utisnuta početna slova ovih riječi: “Crux Sacra Sit Mihi Lux” (Neka mi križ bude svjetlo) i početna slova riječi: “Non Draco Sit Mihi Dux” (Neka mi zmaj ne bude vođa). Oko samog križa nalazimo početna slova riječi “Crux Sancti Patris Benedicti” (Križ svetog oca Benedikta). Na obodu su utisnuta početna slova dvostiha: “Vade Retro Satana, Nunquam Suade Mihi Vana — Sunt Mala Quae Libas, Ipse Venena Bibas” (Odlazi Sotono, ne savjetuj me ispraznostima – zlo je to što nudiš, sam pij svoj otrov). Na vrhu samog križa možemo vidimo utisnute riječi Pax (Mir) ili monogram I H S (Isus).

3. Potpuni oprost onima koji nose medaljicu

Potpuni oprost na smrtnomu času dobivaju oni koji nose medaljicu sv. Benedikta i ispunjavaju sljedeće uvjete:

1. ako preporučuju dušu Bogu
2. ako se ispovjede i pričeste ili (ako to nije moguće) zazovu sveto ime Isusovo uz skrušeno kajanje.

Među oprostima koje je papa Benedikt XIV. u breveu od 12. ožujka 1742. podijelio ovoj medaljici jest i potpuni oprost uz obične uvjete (ispovijed, pričest, molitva na nakane sv. oca) na blagdane: Božić, Bogojavljenje, Svijećnicu, Uskrs, Spasovo, Duhove, Presveto Trojstvo, Tijelovo, Veliku Gospu, Bezgrješno začeće, Malu Gospu, Sve svete, Sv. Benedikta (11. 7.) ako barem jednom u tjednu:

1. mole krunicu ili
2. poučavaju u vjeri ili
3. posjete bolesnike ili
4. daju milostinju siromasima ili
5. dođu na sv. misu.

Djelomični oprosti vezani su uz mnoge molitve ili pobožnosti i mnoga dobra djela.

4. Porijeklo medaljice svetog Benedikta

Nije sigurno kada je nastala medaljica svetog Benedikta. Za vrijeme suđenja za vračanje u Natternbergu blizu opatije Metten u Bavarskoj 1647. godine, optužena žena svjedoči kako nije imala nikakve moći nad gradom jer se on nalazio pod zaštitom križa. Tijekom istrage, na zidovima spomenute opatije pronađen je veliki broj iscrtanih križeva koji su bili okruženi slovima čije je značenje s vremenom zaboravljeno.

U jednom zapisu iz 1415. godine konačno je pronađena slika na kojoj vidimo svetog Benedikta koji u jednoj ruci drži štap s križem na vrhu i svitak u drugoj ruci. Na samom štapu i svitku zapisane su potpune rečenice na kojima se objašnjava značenje inicijala na medaljici. Kasnije se medaljice koje na sebi nose lik svetog Benedikta, križ i početna slova počinju izrađivati u Njemačkoj te polako širiti po Europi. Benedikt XIV. daje službeno odobrenje za medaljicu 23. prosinca 1741. godine te 12. ožujka 1742. godine u svojim kratkim pismima.

5. Milosti koje se primaju preko ove medaljice

1. Brani nas od vradžbina i drugih đavolskih utjecaja.
2. Štiti nas od tlačenja i zavođenja zloduha.
3. Pomaže pri obraćenju grešnika, posebno kada se oni sami nalaze u smrtnoj opasnosti.
4. Pomaže kao zaštita od kušnji.
5. Djeluje protiv zaraznih bolesti i otrova.
6. Majke pred porodom dobivaju posebnu pomoć za siguran porod.
7. Pruža zaštitu u vrijeme bura, oluja i drugih nevolja na zemlji.
8. Pomaže u liječenju tjelesnih tegoba.

6. Kako koristiti medaljicu

1. Na lančiću oko vrata.
2. Na krunici koju molimo.
3. U džepu ili torbi.
4. U automobilu ili iznad vrata i prozora u stanu.
5. U temeljima kuće.
6. Pričvršćenu na sredini križa.

Korištenje bilo kojeg vjerskog predmeta služi kao podsjetnik na Boga i usmjeruje nas prema služenju Bogu i našim bližnjima. Medaljica se ne smije poistovjećivati s amajlijom ili nekakvim čarobnim predmetom.

7. Križ sretne smrti

Raspelo poznato pod imenom “Križ svete smrti” ne nosi taj naziv samo zbog egzorcizirajućih svojstava Medaljice i Kristova tijela, već zbog zaštite koja proizlazi iz same smrti svetog Benedikta. Papa Grgur Veliki (540.-604.) opisuje smrt svetog Benedikta sljedećim riječima:Križ sretne smrti

„Šest dana prije nego što je napustio ovaj svijet, Benedikt je naredio da se otvori njegova grobnica. Odmah nakon toga pao je u groznicu praćenu velikom vrućicom i čestom nesvjesticom. Kako se iz dana u dan njegova bolest sve više pogoršavala, naredio je redovnicima da ga prenesu u kapelicu gdje se osnažio primajući Tijelo i Krv našega Spasitelja Krista. Dok su njegovo slabo tijelo pridržavala dvojica njegovih učenika, on se uspravio s rukama uzdignutim prema nebu i u tom molitvenom stavu predao svoj duh.“

*Izvorni članak na engleskom jeziku objavljen je na portalu www.stpeterslist.com koji više nije u funkciji.

Prijevod: Nenad Palac