VELIKI PETAK: Pilo se, dobro se pilo!
U jednom izdanju Hrvatskoga glasnika, nekadašnjeg glasa Hrvata u Tuzli i Posavini imao je zanimljiv tekst o običajima tuzlanskoga kraja o ispijanju vina na Veliki petak. Jedini dan u godini kada je strogi post i nemrs u našim krajevima postojala je i postoji pogana tradicija ispijanja vina na Veliki petak. Iskreno, volio bih čuti novi stav svećenika tuzlanskoga dekata o ovom pitanju, iako je svim vjerski osvještenim osobama jasno da se u danu strogog posta i nemrsa ne pije ni kap alkohola, a po pravom postu niti kap vode. Na fotografiji pročitajte tekst iz 1993. godine.
HG: Tuzlanski običaj – crveno vino, krv Isusova na Križnom putu, na Veliki petak.
Otkad taj običaj?
Gvardijan: Ne znam. Nigdje to nema.
Ovdašnji puk je izgleda samoinicijativno uveo uzimanje vina jer je u svetoj pričesti uključen samo kruh – Tijelo Isusovo. Vino u službi svete mise uzima misnik, vrlo malo i simbolično. Pričesnicima vina nema. Tuzlanski vjernici ispravljaju tu “nepravdu na Veliki petak pijući vino u velikim količinama.
HG: Običaj je prestao kada se napustila stara crkva. Kod nove crkve toga nije bilo.
Zašto to ponovo ne bi uvela redakcija HG? Vino bi svakako osigurao gvardijan.
-Nema tu uvođenja. Narod je to radio spontano: Ovo nije crkveni obred, već ekstraeklezijastička manifestacija, kao što su pokladni običaji ili običaji koji idu uz Cvijetnu nedjelju. Uostalom, obnoviteljski skup je lako organizirati. Ali… nema vina.
HG: Kako je to izgledalo?
-Narod iz Tuzle i okoline, čak i iz Posavine, bi došao u velikom broju. Mnogi su bili u “bjelini, narodnoj nošnji. Vino se pred crkvu donosilo u pletarama i bocama. Pilo se, i to dobro se pilo!
HG: Kako su na to gledali svećenici?
Na prvi pogled to je bilo neprilično. Na tužni dan narod pije. Svećenici iz okolnih župa su se tužili da vjernici toga svetog dana ne dolaze u crkvu. Sve ode u Tuzlu. U Breškama naprimjer, crkva prazna. Pokojni fra Vito ušao tako među seljake odozgo iz Posavine. Izgalamio se na njih: “Te pogani jedni, antikrsti. U ovo sveto vrijeme ločete vino!” što im sve nije izgovorio. Jedva sam ga zaustavio da se s njima fizički ne obračunava. Ali kada su, onako podgrijani zagrmjeli onu pučku Stala Majka pod raspelom”; snažno, malo otegnuto, a pobožno. Milina jedna..
HG: Smatra se da su Turci, držeći se Kur’ana u Bosni zabranili gajenje vinove loze.
Pijenje vina na “Dan žalost” mogao bi biti pomalo i lament za vinskom tradicijom koja je
ukinuta pod prisilom.
– Može biti. Narod voli ono što se na silu ukida. Jagnjeće meso je uvijek bilo cjenjenije
od jarećeg, sve dok država nije ukinula koze, kada je jaretina postala specijalitet.
HG: Gdje je vina tu je i pjesme. Kao kada se dođe na sedminu pa se popije za dušu pokojnika, onda se prede na opis njegovih karakternih crta, i dođe do pjesme koju je pokojnik najviše volio, i tako dalje.
Jeste, samo je ovdje sve to pod kontrolom, jer imaju pučke pjesme koje idu uz Križni put. To su naše stare pučke pjesme koje se pamte u ikavici.
HG: Kada bi ikavicu ponovo uveli u bosanski jezik, lingvistički to bi značilo mnogo više za ideosinkraziju toga jezika od uvođenja bosanskih riječi.
– U starim crkvama ima poseban oltar. U donjem dijelu smješten je Betlehem, a u gornjem grob Isusov. Uz svetu uru (15 sati), izvođena je misterija muke Gospodinove. U tom trenutku gvardijan i odgovorni su zapjevali: “Muka Gospodina Krista po Mateju. Pošto mladi članovi redakcije nisu znali otpjevati druge uloge (Pilata, Petra, Jude i Isusa) razgovoru je došao kraj.
HG: Redakcija “Hrvatskog Glasnika poziva na okup ispred crkve na Veliki petak u
11.00 sati. Vina neka ponese tko ima i kome je Bog dao.
Lj. Aždajić
