Kapela svetog Ante u Živinicama – CX. obljetnica – 1912. – 2022.

RODOVNIK (o porijeklu Tadića)

Prema rodbinskom saznanju Tadijin Otac (ne zna mu se ime) se doselio iz Kreševa (srednja Bosna) u Lipnicu kod Tuzle (sjeveroistočna Bosna) oko 1770. godine.  Prezime mu je bilo Iveljić. Tadija se preselio u Par Selo i promijenio prezime u Tadić. Imao je dva sina: Ivan i Matko. Ivan je imao pet sinova: Božo, Ilja, Jozo, Mato i Tadija. U ovim rodovnicima starih naraštaja ne spominju se ženska djeca. Samo muška djeca koja nose isto prezime. Ivan i Matko su se sa svojim sinovima najviše bavili zemljoradnjom jer su posjedovali prostrane oranice, pašnjake i šume. Također su se bavili trgovinom (prodavali goveda, rakiju, drvo za građu…). Držali su i svoje dućane, čak otvarali nove. Ivanov sin Tadija je bio jak i energičan. Zaposlio se u rudniku gdje je organizirao štrajkove radnika za veću plaću. Nije se ženio.

Ivanov najstariji sin Božo Tadić (18. VII. 1855. – 11. V. 1906.), zvani Božica (moj šukundjed), oženio je Ružu Krešić (24. VIII. 1858. – 11. XII. 1930.) s Par Sela. Imali su šest sinova i dvije kćeri: Ivo, zvani Ivić (moj pradjed), Mića, Franjo, Anto, Milko, Tunjo (nije se ženio, nestao u ratu), Kaja i Ana.

KAPELA (rodbinska ostavština)

Premda rođen u seljačkoj obitelji na Par Selu, Anto Tadić, zvani Antić, uspješno se bavio drvenom građom i trgovinom. Držao je i kafanu kod Sprečkog mosta. Osamostalio se i preselio u Tuzlu 1910. godine. Oženio je Katarinu Katu Šibonjić iz Drafnića. Svoje posjede na Spreči je rasprodao. Pošto je bio vješt trgovac i sposoban poslovni čovjek, obogatio se te postao dobrotvor. Istakao se u izgradnji pilana, škola i sirotišta, te kopanju bunara. Utemeljio je i svesrdno pomagao više hrvatskih udruga i organizacija. Bio je vrlo pobožan pa je kupio oltar sv. Ante u Dubrovniku i sagradio kapelu među ogromnim stoljetnim hrastovima na Tadića zemljištu u Živinicama 1912. godine. Prvotno je planirao sagraditi veliku rimokatoličku Crkvu ali mu je tadašnja Vlast dopustila graditi samo Kapelu. Anto Tadić, u narodu poznati i priznati Amidža Antić, je bio dokazan poduzetnik, skrbnik, uglednik gospodskog držanja, istinski humanist. Sa Katom je imao dvoje djece: Ivica i Ružica. U drugom braku nije imao djecu.

Sahranjen je u Tuzli 1969. godine.

Tuzlak Ivan Bosankić, praunuk Ante Antića Tadića, unuk Antinog sina Ivice i stariji sin Ivičine kćeri Dubravke, dodao mi je ovo upozorenje o autorstvu članka u glasilu:

Antin sin Ivica Tadić je napisao sjećanje na svog oca koje je objavljeno u Hrvatskom glasniku, god. VII, br. 84, str. 14, Tuzla, listopad 1999. Ivica se potpisao rukom. U Uredništvu Glasnika su njegov potpis krivo transkribovali kao Zora Tadić, autorica teksta. Takva greška je proslijeđena u tisak i objavljena, nažalost.

Tekst Ivice Tadića:

“Anto (Božo) Tadić rođen je 1886. godine u Par Selu u seljačkoj obitelji. Još kao mladić počeo se baviti trgovinom, posebno drvetom. U početku je sa svojom braćom otvorio trgovinu BRAĆA TADIĆ u Živinicama. Kasnije se osamostalio i formirao dioničarsko poduzeće ANTO TADIĆ industrija drva d.d. u Tuzli, gdje se i nastanio 1910. godine. Kupio je pilanu na vodeni pogon prusačke rijeke u Pruscu kod Donjeg Vakufa 1924. godine. Kao sposoban trgovac brzo je stekao imetak pa je kao veliki vjernik 1912. godine kupio oltar svetog Ante u Dubrovniku i sagradio Kapelu u Živinicama. Kako bi je zaštitio od eventualne prodaje, poklonio ju je Crkvi u Morančanima pod uvjetom da se četiri puta godišnje održi misa, a posebno na Dan svetog Ante (13. lipnja) kad je njegov imendan. Pošto u toj okolini nije bilo sakralnog objekta (Živinice, Dubrave, Par Selo), u misne dane, a naročito na Dan sv. Ante okupljalo se više tisuća vjernika iz okolnih sela kako bi prisustvovali vjerskoj službi, koju je predvodio župnik iz Morančana. Ovo je slavlje bilo osobito brojno do Drugog svjetskog rata, a naročito prije kada je taj dan korišten za susret i dogovore predstavnika Hrvatske seljačke stranke (HSS) iz okolnih mjesta. Tu su prisustvovali i čelnici Stranke iz Tuzle. Anto Tadić, kao sposoban i ugledan građanin, bavio se i politikom pa je bio jedan od osnivača Hrvatske seljačke stranke u Tuzli i okolini te njen dugogodišnji predsjednik sve do 1935. godine. Osnivatelj je Društva i zgrade Hrvatski dom, dobrotvor u izgradnji, osnivatelj HKD Napredak, predsjednik Hrvatskog sokola i drugih organizacija. Također, njegova supruga Katarina bila je aktivna i kao takva predsjednica Hrvatske žene u Tuzli. Kada je umrla 1937. godine Društvo je dalo priznanje sa obavezom da će za uspomenu, na dan njezine smrti, odjenuti jedno siromašno dijete. Anto Tadić je vrlo usko surađivao i prijateljevao sa hrvatskim velikanom Stjepanom Radićem. Prilikom njegovog dolaska u Tuzlu, dočekao ga je i ugostio u svojoj kući. Bio je bosanski vijećnik Drinske banovine, za vrijeme banovanja Velje Popovića u Sarajevu, kada se na Skupštini posebno zalagao za izgradnju osnovne škole u Živinicama, jer su najbliže škole bile u Morančanima, Dubravama i Đurđeviku (5 km). Bio je dobročinitelj, starajući se za siromašne, dobre đake, koje je pomagao, ustupivši im svoj dom (Pero Kovačević i Šimo Grgić iz Ljubača, kasnije učitelj i novinar), na čemu su mu svi bili zahvalni do njegove smrti 1969. godine.”

PONOS

Ivo Tadić (13. VII. 1883. – 3. II. 1919.), znani Ivić (najstariji sin Bože-Božice i moj pradjed) oženio je Delfu Kovačević (15. III. 1882. – 24. III. 1957.) s Ljubača.

Imali su pet sinova i jednu kćer: Božo, Rudolf-Ruda, Iljo, Fabijan, Franjo-Franco i Ana.

Božo Tadić (25. XI. 1906. – 6. XI. 1988.), zvani Božo Ivićev (najstariji Ivićev sin i moj djed) oženio je Kaju Grabovicu (31. I. 1909. – 14. IV. 1984.) s Morančana i njihova djeca su:

sin Ivica Tadić (1931.–2016.), zvani Braco,

te kćeri: Olga (1930.), Ružica (1936.), moja majka, i Ana (1949.), zvana Ankica.

Moja mama Ružica je dobila ime po svojoj prababi, a mojoj šukunbabi Ruži.

Djed Božo i baba Kaja su svoju unučad svečano vodili na svete mise u Kapelu u Živinicama i u Crkvu na Morančanima.

Nažalost, u proteklih trideset godina Gradske vlasti u Živinicama su posjekle velike hrastove koji su okruživali Kapelu s pojašnjenjem da su bili oboljeli.

Kapela sv. Ante je danas vrijedan spomenik kulture u živiničkoj Općini.

Drago mi je što mogu prilikom dolaska iz Kanade obići ovu Kapelicu i opet iskazati poštovanje i naklon maminom pokojnom stricu Anti, velikom dobročinitelju i svim Tadićima koji su podigli ovu malu bogomolju koja je prolazila kroz teška vremena. Čak je bilo i perioda u komunističkoj Vlasti kad su političari i huškači ozbiljno radili na tome da Kapelicu prepomjeste, prenesu, dalje od glavne gradske ulice, dalje od škole, dalje od Doma kulture, ali su svećenici i kardinali s vjernicima uvijek uspijevali odolijevati pritiscima i istrajavati u očuvanju ovog malog religijskog hrama, ukrasa grada.

Velika prijetnja je došla od Vlasti – namjera za rušenje ovog vjerskog objekta – kad su domaći vjernici rimokatolici uspjeli ustoličiti župu sv. Ivana Krstitelja i sagraditi crkvu, preko živiničkog raskršća, iza trafo stanice, podalje od očiju opštinara. U plitkoj pameti zagovornika političara i njihovih pomagača proširila se misao:

“Imate sad Crkvu, pa šta će vam više ovo?”

Smeta cjelokupnom izgledu grada i napretku komune…”

Velikim zalaganjem svih pravednih ljudi svih vjeroispovijesti, spriječeno je planirano uklanjanje Kapelice sv. Ante, koja ove 2022. godine ponosno i dostojanstveno obilježava i proslavlja svoju vrijednu, plemenitu i uzvišenu STO DESETU obljetnicu (1912.–2022.) postojanja.

*   bivša Ulica II. krajiške brigade koja je povezivala Kapelicu, Školu, Dom kulture, Robnu kuću Oskova, gradski Trg, Fabriku drvne industrije Konjuh, Korzo… (danas Prva ulica)

** bivša Osnovna škola Vladimir Nazor (danas Prva osnovna škola)

U prikupljanju i provjeri rodbinskih podataka su mi pomogli:

IVICA BRACO

(od Bože Ive-Ivića Božice Ivana Tadije) TADIĆ i

VINKO brat Mije, Tome, Peje, Nikole

(od Božana Mate Bože Matka Tadije) TADIĆ