21. srpnja – Sveti Daniel prorok

21. srpnja Crkva liturgijski časti proroka Daniela, koji se, uz proroke Izaiju, Jeremiju i Ezekiela, svrstava među četvoricu velikih starozavjetnih proroka. Rođen je u Južnom kraljevstvu oko 620. god. pr. Kr., u vrijeme kada je tom dijelu nekad slavnog izraelskog kraljevstva prijetila velika opasnost od nasrtaja Babilonaca, pa je tako 605. god. pr. Kr. i odveden u sužanjstvo. Ondje je podnio različita mučenja, ali i doživio veliku Božju moć oslobađanja od nevolja, a također je poradi svoga čvrstoga karaktera i svoje mudrosti postao poseban kraljev savjetnik. Svoju će mudrost i strpljivost pokazati i u vrijeme perzijskog kralja Kira, koji je Izraelcima, na Danielovu molbu, nakon pedeset godina robovanja, dozvolio povratak u vlastitu zemlju. U Knjizi Danielovoj se tako iščitavaju različite zgode koje su imale zadatak učvrstiti ponos, nadu i duboko pouzdanje u Božju providnost među Židovima, a koji su, zbog okolnosti u kojima su se nalazili – daleko od svoje domovine – bili malodušni.

Prorok Daniel je bio kraljevskog roda, a njegovo ime znači “Bog mi je sudac”. Kao mladić je, s prijateljima Hananijom, Mišaelom i Azarjom, odveden u babilonsko sužanjstvo. Uskoro je kralj Nabukodonozor naredio svojem glavnom dvorjaninu da izabere nekoliko mladih Izraelaca kraljevskog i velikaškog roda, lijepih, bistrih i vještih u svakoj mudrosti, te da oni prođu posebnu trogodišnju obuku kako bi ih se tako spremilo za službu na dvoru. Među izabranima bili su sva četvorica mladića, kojima su odmah i promijenili imena (Daniel je tako postao Baltazar).

Kralj je naredio da im se daju kraljevsko jelo i pilo, no kako su židovski propisi strogo određivali što se smije jesti, a što ne, Daniel i njegovi prijatelji se nisu htjeli okaljati i jesti nečistu hranu, nego su jeli samo povrće i pili vodu. To će izazvati ljubomoru i bijes kod nežidovskih dvorjanina, koji će ih zbog pravovjernosti više puta tužiti kralju. Sveto pismo kaže da su mladići bili izuzetno mudri i vješti u svim poslovima, a Daniel je, uz to, imao i Božji dar tumačenja snova. Kad su završili školovanje, prema ranijim uputama kralja Nabukodonozora, postavljeni su u službu na kraljevskom dvoru.

Kralj je uskoro usnio san, te je pozvao najveće mudrace i zvjezdoznance da pogode što je sanjao, no kad su mu oni odgovorili da to nitko ne može znati, nego neka najprije ispripovijeda što je sanjao, pa će mu onda oni to i rastumačiti, kralj se razbjesnio i naredio da se svi mudraci poubijaju. Budući da su i Daniel i njegovi prijatelji bili mudraci, trebalo je i njih pobiti. No, kad je Daniel pitao zašto ih žele pogubiti, a oni mu odgovorili da je to zbog kraljevog sna, odlučio je otići kralju i reći mu da mu da malo vremena i on će mu reći što je sanjao. Kad je to kralj odobrio, on se sa svojim prijateljima usrdno pomolio Bogu, te je nakon toga otišao kralju i rekao mu kako je sanjao ovaj san:

“Ti si, o kralju, imao viđenje. Gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i rebra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti, i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju. To bijaše sanja; a njezino ćemo značenje reći pred kraljem” (Dn 2,31-36).

Potom mu je taj san i protumačio ovako: glava od zlata je kralj Nabukodonozor. Poslije njega će doći slabije kraljevstvo (to je srebro), pa još slabije, od mjedi, a četvrto će kraljevstvo biti tvrdo poput željeza i sva će ova kraljevstva razbiti. Stopala, dijelom od gline, a dijelom od željeza, predstavljaju podijeljeno kraljevstvo, tj. takvo koje će dijelom biti čvrsto, a dijelom slabo. U vrijeme tog kraljevstva Bog će podići kraljevstvo koje neće nikada propasti. Daniel je dodao da je to Bog Svemogući objavio kralju u snu. Tada je kralj Nabukodonozor pao ničice i počeo govoriti da nema Boga kao što je Bog Židova, a Daniela je postavio za starješinu svim mudracima i za upravitelja svih babilonskih pokrajina. Daniel je još zamolio kralja da trojicu njegovih prijatelja postavi za upravitelje babilonske pokrajine, što je on i učinio.

Međutim, takva milost nije dugo trajala. Nakon nekog vremena, naime, kralj je dao da se podigne zlatni kip visok šezdeset lakata (tj. 27 m; 1 lakat = 45 cm) i širok šest lakata (tj. 2,7 m), te je odredio da mu se svi moraju klanjati, a ako bi netko to odbio učiniti, trebalo ga je odmah baciti u užarenu peć. Unatoč najavljenoj teškoj kazni za prekršaj, trojica Danielovih prijatelja nisu se htjeli pokloniti kipu, pa su ih drugi tužili kralju kako se oni ne klanjaju babilonskim bogovima. Kad ih je Nabukodonozor upitao hoće li se pokloniti njegovu bogu, oni su odgovorili da to nipošto neće učiniti. Zato ih je bijesan kralj dao baciti u užarenu peć i naredio da se naloži sedam puta jače nego inače. Kada su ih svezali i bacili, oni koji su ih gurali u peć su izgorjeli, dok mladićima nije bilo ništa, nego su, zajedno s Anđelom Jahvinim koji ih je došao spasiti, hodali po vatri i slavili Boga. Kad je to kralj vidio, pozvao ih je da iziđu te je opet priznao da nema Boga kao što je Bog Izraelaca.

U Knjizi Danielovoj postoje i neke druge zgode koje opisuju nevolje Židova u vrijeme sužanjstva, a svojim plastičnim stilom su svakako pridonosile ohrabrenju i povratku nade. Posebno u tom smislu valja istaknuti kako je kralj naredio da se Daniel, jer su ga opet tužili zbog njegovog upornog odbijanja štovanja babilonskih bogova, baci u lavlju jamu, među sedam izgladnjelih lavova, te je uz to odredio da se otvor zatvori kamenim poklopcem i zapečati kraljevim pečatom. Sedmi dan nakon toga naredio je da se kamena ploča otpečati, a kada je vidio da Danielu nije ništa, naredio je da ga oslobode, dok je istovremeno naložio da se sada u jamu bace njegovi tužitelji, a koje su lavovi odmah rastrgali.

Također, zanimljiva je i zgoda o Suzani, a u kojoj se prorok Daniel prikazuje kao razborit branitelj pravde i moralnosti. Suzana je, naime, bila izuzetno lijepa žena jednog bogatog Židova, a kad se kupala u svom vrtu, prikrala su joj se dvojica staraca i htjeli ju napastvovati, no kad se ona tome odlučno usprotivila, odlučili su ju prijaviti kao preljubnicu, odnosno optužili su ju da su ju zatekli u preljubu s nekim mladićem ispod drveta u njezinom vrtu. Za preljub je židovski Zakon propisivao smrt kamenovanjem, a kad je Daniel saznao za tu zgodu, odlučio je ispitati starce. Svakog je posebno pitao pod kojim su je drvetom zatekli u preljubu, no kako su odgovorili različito i tako je bilo očigledno da su im svjedočanstva bila lažna, oni su bili kamenovani, a Suzana je opravdana od kleveta.

U Knjizi Danielovoj nalazimo i mnoga viđenja i apokaliptičke elemente, a čijim se tumačenjima bave egzegete, no valja istaknuti da su ti tekstovi, upravo zbog svojega nerazumljivog rječnika, tijekom povijesti bivali više puta svojevoljno tumačeni i zloupotrijebljeni od strane raznih lažnih mistika i proroka, pa je u tom smislu važno imati povjerenja u naučavanje Crkve i stručnost egzegeta. Drugim riječima, dobro je imati u vidu kako i nas Knjiga Danielova daleko više želi učvrstiti u vlastitoj vjeri i vjernosti Bogu, negoli što treba u tim tekstovima tražiti nekakve moguće lozinke za kraj Svijeta.